Žepa – Ima li vedrine sa Drine?

0
160

Nakon 2. svjetskog rata žitelji uz bosansku stranu Drine su se vraćali (i vratili) sve do 1958. godine. Poslije agresije na BiH 1992-1995. gotovo da je istok BiH uz Drinu pust i nenaseljen: tako je bar u Žepi, Gođenjima i Stoboranima.

Piše: Fikret TUFEK

Po istočnoj Bosni sam hodio i delegacije omladinske vodio još kao omladinski rukovodilac 1974/75. godine. Od tada osta želja pusta da te živopisne krajeve obiđem, koja se pojača tokom agresije na BiH (1992-95) kada je u Švedsku i druge zemlje Nordena protjeran ili došao značajan broj izbjeglica baš iz gradova uz Drinu, iz istočne Bosne. Tako u Malmöu upoznah brojne Nuhanoviće, među njima i Ismeta rodom iz Stoborana, Sabriju Halimanovića poznam od 1980-tih, rodom iz Gođenja. Obojica me u pohode zvaše i pričaše tako živopisno o Stoboranima, Gođenju i Žepi da novinarsku znatiželju potpališe.

Od Sane do Drine

Geografija kaže da je BiH između Une na zapadu i Drine na istoku, razdaljina po širini nekih ca 500 kilometara. Na poziv moga dobrog drugara Sabrije Halimanovića krenuo sam iz Sanskog Mosta 31. jula 2021. preko Ključa, Mrkonjić Grada, Jajca, Donjeg Vakufa, Travnika, Viteza, Bile i autoputem do Sarajeva, ca četiri sata vožnje i pređenih oko 260 kilometara: sarajevski ćevapi na Baščaršiji pa iznad Gradske vijećnice brdima Podromanije ka Palama, Sokocu, Han Pijesku: kod pošte tabla Gođenje, gdje se upućujem ka krajnjoj istočnoj Bosni, Žepi u pohode.

Zaštićena zona Ujedinjenih nacija: Žepa

Svijet i zapadna politika oduvijek su bili pomalo licemjerni: kada su u ruke izručili goloruke civile „zaštićene zone“ Srebrenica i Žepa, shvatio sam da je „politika“ đavo s kojim nije dobro tikve saditi!

Baš ta „zaštićena zona“ Žepa neodoljivo me već godinama vuče da je posjetim i neposredno doživim, jer se 27. jula 2021. navršilo 26 godina od njenog „pada“ (čitaj predaje) 27. jula 1995. godine, te kada je „civilno stanovništvo bilo prisiljeno da spas potraži u izbjeglištvu“ (Almir Terzić: „Žepa bi u budućnosti ponovo mogla ostati prazna“, primjedba autora). Prije dvije godine (27.07.2019) postavljeno je centralno spomen-obilježje posvećeno svim stradalim šehidima i civilima poginulim u opkoljenoj Žepi. Patnje, bol i stradanja ostaju kao žive rane, Žepa se sporo ili gotovo neikako ne oporavlja.

Žepa na krajnjem istoku BiH

Wikipedija: „Žepa, naseljeno mjesto na krajnjem istoku BiH, entiteta RS, u sastavu općine Rogatica. Mjesto s karakterističnom bosanskom planinskom fizionomijom prvi put se spominje u sumarnom osmanlijskom defteru iz 1485. godine, kao selo koje pripada Vrataru, bivšem starom gradu srednjovjekovne Bosne. Osnovne gospodarske djelatnosti ovog kraja oduvijek su bile poljoprivreda i stočarstvo…“

Narodna predaja kaže da je dio manjih stećaka srednjovjekovnih Bošnjana ugrađen u most na rijeci Žepi, o kom je u svom romanu „Most na Žepi” pisao i Ivo Andrić. Na mramornoj ploči pokraj samog mosta stoji zapisano: “Ovaj most je spomenik neimarstvu 16. stoljeća. Ugrožen akumulacionim jezerom na Drini, prenesen je ovdje sa ušća Žepe 1967. da i dalje služi pokoljenjima“.

Tokom agresije na BiH 1992-95, Žepa je bila mala bosansko-muslimanska enklava, koja je „pala“ nakon višemjesečnog odolijevanja udarima daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Žepa nikada u historiji nije bila osvojena. Prije rata je u Žepi živilo ca 800, danas ca 150-160 žitelja.

„Gdje se svako jutro rađa sunce bosansko“

Nađoh divnu misao na društvenim mrežama: „Žepa je tamo odakle se svakog jutra rađa sunce bosansko, tamo gdje teku vode bistre, gdje rađaju voćke svakojake, tamo gdje vjekovima kucaše srca junačka“.

Statistika kaže da je po popisu iz 2013. u Žepi (4,85 km2) živilo 133 žitelja, prije agresije 1991. bilo je trostruko više: 462 žitelja, 1981. bilo je 529 i 1971. godine 611 žitelja, preko 95 procenata Bošnjaci.

Žepa pripada općini Rogatica (646 km2), koja je 2013. imala 10.723 žitelja (89 posto Srbi, 10 posto Bošnjaci), dok je 1991. bilo čak 21.978 žitelja (38 Srbi i 60 posto Bošnjaci), što znači da je promijenjena nacionalna struktura stanovništva u korist Srba.

Žepa, Stoborani i Gođenje su jedni uz druge, ali Stoborani i Gođenje su u općini Han Pijesak (316 km2): 2013. bilo je 3.530 žitelja (87 posto Srbi), a 1991. duplo više: 6.348 žitelja (58 posto Srbi).

Stoborani: Ismet Nuhanović (65)

– Rođen sam u Stoboranima kod Rogatice, dipl. ekonomista. Stoborani prpadaju općini Han Pijesak, nadmorska visina 800 m, po popisu iz 2013. bilo je svega 47 stanovnika, prije agresije 247, a 1971. bilo je 311 stanovnika, gotovo sve Bošnjaci. U BKF „Sarajevo“ Malmö profesionalno sam zaposlen od 2006. godine. Živim u Švedskoj ali duša je u Stoboranima, gdje će moj sin napraviti  kuću na našem ognjištu, da se znaju korijeni. Ja sam napravio vikendicu u Ahatovicima u Sarajevo, tu sam trenutno, u Stoborane sam došao jer duša vuče za rodnom grudom. Još radim u udruženju, uskoro će penzija, koju namjeravam više provoditi u zavičaju: Stoboranima, Ahatovcima, Sarajevu..!

Gođenje: Sabrija Halimanović (65)

Rodjen sam u Gođenju, gdje sam završio osnovnu, osmogodišnju u Podžeplju; srednju Drvnu tehničku u Sarajevu  i studij na Šumarskom fakultetu, Drvno tehnološki odjel, proizvodnja namještja, Sveučilišta u Zagrebu. Na političkom doškolovavanj bio u Kumrovecu. Radio sam u DI Šipad – Vrbas Banjaluka.

Oženio sam Mirsadu (rodj. Šehović) pravnik, sin Samir je dipl. ing ind. ekonomije i menadžmenta, oženjen Palestinkom Nadom u Malmeu, ima kćerku, našu unuku Eleanor. Živili smo u Banjaluci od 1976, protjerani 19.12.1992, u Švedskoj od 12.1.1993. U Švedskoj sam poceo raditi 1.4.1995. u prodavnici stolarskih mašina i alata „Maskin boden“. Školovao sam se u Austriji u firmi Felder i stekao zvanje tehničara za prodaju i service. 2006. startao sam vlastitu firmu „SnickeriMaskinService“ u kojoj i danas pomalo radim. 2007. upisao sam pedagogiju na Univezitetu u Malmöu i diplomiram za učitelja (profesora) za gimnaziju i odrasle, predmet tehničko (ručni rad) i zaštita na radu. Poslije sam diplomirao na istom Univerzitetu u Lundu na još jednom predmetu, tehnika, na Poljprivrednom fakultetu, uporedo

sa poslom u vlastitoj firmi predavao sam u više škola te na Švedskom Poljoprivrednom Fakultetu, gdje i danas držim kurs zaštita na radu sa mašinama i alatima, studentima koji uče za arhitekte i inženjere.

Nakon napunjenih 65 godina u februaru odlučio sam da se penzionišem., sve sa željom da u rodnom kraju provodim što više vremena, tako će i biti, nadam se…

Kruška jeribasma

– Najdraži objekat koji sam napravio je brvnara (od balvana) u Gođenjima, 17 kvadrata, na našem stoljetnom ognjištu, pored kruške jeribasme, bilzu nekadašnje pruge, sada ceste koja vodi ka Han Pijesku i Rogatici. Ova jeribasma kruška je starija od nas sviju, draga mi jer je pamtim iz djetinjstva, tu su sortu donijeli Turci u naše krajeve prije 500 godina, sočna je pa je zovu: vodenac, pljuskača, vodenjak, bljuzgača! Šta je inaće život, za mene su tradicije, starine i sjećanja najvažniji. Nisam zbog korone dolazio prošle godine i sve zarslo, evo čistio sam nekoliko dana avliju, iznad su stoljetne šume. Imam vodu i struju, namjestili smo da se može boraviti, prespavati, kad hoćemo komfor onda ka Riječici u Novom Gradu, Sarajevo, Paljevska 83, gdje sam sagradio „kućicu u cvijeću“, u švedskom stilu, ima 230 kvadrata u dvije etaže, na dva dunuma sa voćnjakom i Mirsadinom baštom; opet jedan rođak reče da mu je žao da sam Halimanović a tako malu „kućicu“ sagradio..!

Gođenju u pohode

Krećemo u obilazak Gođenja o kojem Sabrija može pričati bez prestanka, kao turistički vodič.

U Gođenju je po popisu iz 2013. bilo 78 žitelja, 1991. bilo ih je šest puta više: 580, a 1981. čak 617, svi Bošnjaci. Pozna svaku čuku, vraća se u daleku prošlost.

Merima Jusupović Murtić: „Sva ljepota koju Bosna ima / Smještena je u ove doline…“

Obilazimo najprije lokalno mezarje, a usput mnoge hair česme. Prvo ćemo, kaže Sabrija, na mezarje, gdje sam prije nekoliko godina postavio nišane rodbine, a đedu premjestio nakon 64 godine, da im kosti budu na jednom, porodičnom mezarju…

Poštivanje predaka

– Nišani su đedi Mehmedu, neni Fatimi, ocu Hamdiji, majci Đemili, i bratu Mehmedu, neka počivaju u miru i neka im je rahmet. Toje moj amanet najbližima. Organizirao sam dženazu mome đedi Mehmedu Halimanoviću, kojeg su u 2. svjetskom ratu ubili četnici na Utješencu, gdje mu je i bio mezar, gotovo zarastao, da se i nije znalo gdje se nalazi. To me progonilo, znao sam da mu ni dženaza nije klanjana kad je zvjerski ubijen od četnika, te sam organizirao prenošenje kostiju na seosko mezarje na Premakući, gdje mu je klanjana i dženaza i gdje je na odrđen način po našim običajima ukopan među svoje pretke.

-Radim u Švedskoj, zadesila me sudbina kao i mnoge naše sugrađana i moram živiti daleko od svog rodnog kraja i domovine. Iako sam u tuđini, ne zaboravljam obveze prema svojim precima. Moja rahmetli mati Đemila, rođena Ćesko, živila je nakon protjerivanja iz rodnog Gođenja kod mene u Malmö-u u Švedskoj. Kada mi je mati Đemila preselila na Ahiret odvezli smo je u rodno Gođenje, na mezarje Premakući, gdje joj je klanjana i dženaza, da na svome počiva.

Među najbližom rodbinom je i Šefik (Rešida) Halimanović, koji je poginuo na Žuči, noslilac je Zlatnog ljiljana, sahranjen je na groblju Lav, po njemu se zove i ulica u naselju Breka u Sarajevu.

Žepa iz snova

Žepa je gotovo pusta, slično je i u susjednim selima. Nema prodavnice, apoteke, uz povremeni boravak ljekara. Žepa pripada općtini Rogatica, prije Drugog svjetskog rata bila je općina. Žepa ima prirodu kao iz snova, sva je u crnogoričnim stoljetnim šumama. Kada dođete u Han Pijesak, koji je na ca 800 metara nadmorske visine, asfaltnim izdrndanim putem se spuštate prema Gođenju, Stoboranima i Žepi, pa sve do Slapa na Drini. Rogatica je na 525 metara nadmorske visine, ali u okolini su i daleko više planine: Velika Žepa 1537 m n/v, Trešnjevac 1245, Javornik 1219 i Studena Gora 1149 metara n/v.

Spuštajući se ka Slapu na Drini nailazimo na predivne krajolike, oku drage, nigdje takva priroda i mir ne postoje. Međutim, golim okom se vidi da je pusto, da nema naroda.

Dobro došli u „Slap“: kod Nezima Cocalića

Baš tako piše na tabli SUR „Slap Jezero“ vlasnik Nezim Cocalić: domaće jagnjeće pečenje,sokovi, kahve, pivo, iznajmljivanje čamaca i kolibe (062-783554), koji nas dočekuje kao najrođenije, doduše Sabrija mu je i rodbina. Stvori se tu odmah i supruga Havka, koji zajedno drže restoran u Slapu, Sabrija je odmah „napada“ što još nije napravila zube, ona se brani jer nestižu od posla…

Nezim Cocalić „Kinjara“ priča sa oduševljenjem o ovom prirodnom raju, koji nije napuštao ni tokom agresije na BiH. Kaže da se sada živi gotovo normalno, kao da rata nije ni bilo, ali glavni je problem što nema naroda, na Drinu se niko ne vraća.

– Živimo radeći dan-noć i nemožemo se požaliti. Kanjon Drine je atrakcija, vidite upravo se mimoilaze dvije velike lađe degerlije, koje svakodnevno voze turiste na relaciji Višegrad – Bajina Bašta (do hidrocentrale). Ma kakav Dubrovnik, ovo je raj!

Miris svježe domaće pastrmke

Naručujemo svježe pastrmke iz ribnjaka Slap, koji drži Muhamed Tabaković, s kojim smo porazgovarali o mogućnostima razvoja Slapa i Žepe, glavni problem je što nema naroda. Objašnjava da je Ribarstvo „Vir“ doo Rogatica, Slap – Jezero 43, privatni posjed na kč. 1701, površine 4.200 kvadrata, te da posluje uspješno, ima predstavništvo čak u Austriji.

Izvanredna pržena pastrmka uz „Jelen“ pivo i prekrasnu netaknutu prirodu, zaista su prima kvaliteta. Objašnjava nam supruga Havka da oni drže i kolibe – bungalove na drugoj strani obale Drine, kojau tom dijelu pripada BiH. Ovdje treba doći i uživati, ovo je pravi zemaljski raj.

Tu je, na ulzu i Motel „Braća Ćesko“ na Slapu – Žepa, koji drže Sabrijini rođaci jer je njegova rahmetli mati Đemila rođena Ćesko. Konstatujem da su svi Žepljaci šira rodbina. Nažalost, nema ih puno.

Pored motela i ploča s natpisom: „Spomen obilježje ubijenim Višegrađanima koje su tadašnji stanovnici Slapa uspjeli izvući iz Drine 1992. godine.“

Drina nosi kosti ubijenih nedužnih civila, zelena je i lijepa, ali osjećaj da su tu vršena masovna ubistva srce ledi. Treba vremena da se bol ublaži, Drino vodo plahovita..!

U zavičaju drugi čovjek

Snovi i java Sabrije Halimanovića ostvaruju se kad je sa rodbinom, gdje želi provoditi sve više vremena, bar u penziji, jer život je tako brzo protekao kao kad se udari dlanom o dlan.

Tako besjedi čovjek i ljudina Sabrija Halimanović, pravi gorštak, kao od jelike odvaljen, sa 191 centimetrom visine i 126 kilograma težine; a vrijedan i radin, uspješan u svakom pogledu, obrazovan i afirmisan, sve do profesora švedskog univerziteta, a duše mehke i prefinjene, koja samo u rodnom Gođenju zasvira bez štimanja, uz cvrkut ptica i šum zelene Drine, koju sanja i obožava.

Možda to najbolje u pjesmi „Sva ljepota“ kaže Merima Jusupović Murtić:

Svi potoci od Žepe što teku / Slijevaju se u Gođenjsku Rijeku /

Rijeka ista ko’ suza iz oka / Sastavljena od bistrih potoka.

Srebrenica

Sa druge strane brda je druga „zaštićena enklava“ Ujedinjenih nacija Srebrenica, sa 8372 žrtve, gdje je i zvanično počinjen genocid. Na svim prostorima istočne Bosne učinjeni su veliki zločini, narod je stradao! Svi predivni gradovi na bosanskoj strani Drine nisu oni gradovi kao što su bili prije agresije.

Ponovo pitanje na početku ovog teksta: Ima li vedrine sa Drine? Teško pitanje. Kad slušam kazivanja Ismeta Nuhanovića, Sabrije Halimanovića i Nezima Cocalića nada postoji, vedrina sa Drine će doći…

Činjenice neumitno ukazuju da se ne ostvaruje povratak u mjesta uz Drinu, kao što je to bilo iza Drugog svjetskog rata…

Ratna stradanja nikome ne donose dobro! Zar nam je trebalo toliko vremena da to shvatimo?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here