Zašto danas nema sličnih Emeriku Blumu?

0
50

Vodstvo u sarajevskom Energoinvestu je preuzeo sa sedamdeset radnika, a kada je napuštao firmu u njoj je bilo 50.000 zaposlenih.

Piše: Saida Mustajbegović

Javno mnijenje je, kažu, precijenjena kategorija. Slično je i sa javnim prostorom. Javno dobro, opet, najčešće posluži za izbacivanje najnižih poriva koji se u čovjeku nađu. Sveopću hajku protiv javnog, simbolično ilustriraju nove (ali polomljene) klupe ili škrabotine po javnom prijevozu, nerijetko praćena hvalospjevom o tome kako se na Zapadu čuvaju javna dobra. Lom koji ostavljamo iza sebe naš je vlastiti odraz sa kojim se suočimo svakodnevno bez svijesti da je tu klupu, zid, tramvaj itd. neko  zaradio ili platio.

Prezreno „javno“ baštinile su generacije ljudi koje su voljeli grad i zemlju. Baštinili su ljudi koji su vjerovali u budućnosti jednog i drugog, ali i u svakog čovjeka koji je hodao njihovim ulicama. Jedan takav bilo jeEmerik Blum (1911. – 1984.). Iz sarajevske radničke porodice, ovaj vizionar, inženjer elektrotehnike 1951. godine imenovan je za direktora  „Elektroprojekta“  i vrlo brzo je ostvario viziju modernog preduzeća – firmu koja je kasnije bila jedan od organizacionih dijelova Energoinvesta. Vodstvo je preuzeo sa sedamdeset radnika a kada je napuštao firmu u njoj  je bilo 50.000 zaposlenih.

O Blumu je ugledni Financial Times napisao da je „oličenje socijalističke poslovnosti“. Prepričavalo se da je svojevremeno su u toaletima firme nestale šteke sa vrata i da je to Blum nekako saznao. Bez mnogo priče protuvrijednost te štete platio je svaki radnik firme. Poznato je također da je bio strastveni lovac i taj svoj hobi koristio je tokom poslovnih putovanja za ugovaranje poslova. Zbog troškova, koji su se kasnije pokazali dobrom investicijom (o tome svjedoče hronologija razvoja Energoinvesta) Blum je javno prozivan i propitivan.

Vjera u ljude

Između studentskih dana i menadžmentske karijere 1938. godine, po povratku iz Praga jedan je od onih koji su pokrenuli umjetničko udruženje Collegium Artisticum. Pripadao je generaciji uspješnih studenata i diplomanata koji su se vratili u domovinu puni planova, maštajući o svijetu bez terora i agresije.

„Jedan od najistaknutijih predstavnika te generacije bio je Emerik Blum, organizator svih naših priredbi. Collegium Artisticum djelovao je kratko, svega tri godine, ali je bio mjesto razmjene ideja i ostavio trag koji se osjećaju i danas“, zapisao je u sjećanju na svog prijatelja Oskar Danon. Ideja je bila afirmacija javnog mnijenja pa su u Sarajevo donijeli umjetnost kakvu njihovi sugrađani nisu poznavali, ali istovremeno su ih učinili narodskom jer su kroz avangardu utkali i note poznatog – tradicionalnog.

Blum je bio intelektualac, slobodarskih nazora, spreman da se suprotstavi svakoj sili koja je negirala čovjeka. Svojim djelovanjem činio je da svoj narod osnaži ekonomski, ali i duhovno. Bio je dio produktivne priče i jedan od graditelja javnog dobra. Još uvijek su vidljivi tragovi svega za što su živjeli i što su baštinili.

Oni su cijenili javno mnijenje i bili su svjesni da su njegov dio, stoga su radili na njegovoj afirmaciji bez izrugivanja; oni su izrađivali klupe i zidove vjerujući u zajedničko dobro. Danas je progres u javnom zamijenjen destrukcijom u kojoj se vrijedno brišu arhive svega što je Blumova generacija, ali i one koje su bile i one koju su uslijedile, izgradile.

Al Jazeera

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here