Štampa: “Handke je u krivu – Mi znamo što se dogodilo”

0
244

“Handke svoju simpatiju prema Jugoslaviji projicira na Srbiju i srpsko vodstvo. On tu griješi”, kaže istoričarka Marie-Janine Calic za Sueddeutsche Zeitung.

“Naredne sedmice bi Peteru Handkeu trebala biti uručena Nobelova nagrada za književnost. Sukob zbog njegovih tekstova o Srbiji u ratu, o Slobodanu Miloševiću i Handkeovom prisustvu njegovoj sahrani se u 2019. godine ponovo žestoko rasplamsao kao što je već bio slučaj 2006. godine i devedesetih godina”, piše Sueddeutsche Zeitung. List donosi intervju sa istoričarkom Marie-Janine Calic, koja je specijalizirana za istoriju jugoistočne Europe, te je autorica između ostalog knjige “Istorija Jugoslavije”.

Čalic za SZ kaže da to što je sukob oko Petera Handkea tako gorak ima veze sa duhom vremena u kojem se istina i stvarnost više ne računaju. “K tomu dolazi da hiljade počinitelja nikada nisu izvedeni pred lice pravde. Još uvijek vlada klima poricanja i nekažnjavanja. Naposljetku, tema ratnih zločina u pogođenim zemljama je vrlo ispolitizirana.”

SZ: “O Miloševiću je Handke nedavno u Zeit-u rekao: “Njegov pogreb je bio i pogreb Jugoslavije.”

Calic: “Handke svoju simpatiju prema Jugoslaviji projicira na Srbiju i srpsko vodstvo. On tu griješi. Milošević je želio doduše održati Jugoslaviju, ali samo pod njegovim uvjetima. On je želio državu u kojoj će Srbi svima drugima diktirati uvjete. 

Handke na sahrani Slobodana Miloševića

Handke na sahrani Slobodana Miloševića

SZ: Koju ulogu je, to je također Handkeov čvrst stav, imalo njemačko priznanje neovisnosti država nasljednica (Jugoslavije) za izbijanje rata?”

Calic: “Jugoslavija se raspala iznutra i samo su akteri sa lica mjesta odgovorni za rat. No tačno je da je Hans-Dietrich Genscher u martu 1991. godine, dakle prije nego što su Hrvatska i Slovenija proglasile neovisnost, signalizirao da bi ih Njemačka podržala. Argument Nijemaca je bio kasnije, kada su borbe već počele, da se unutarjugoslovenski konflikt mora priznavanjima napraviti međudržavnim da bi se onda izvana moglo utjecati na strane u konfliktu.” 

Mediji su u početku bili jednostrani

Na pitanje Sueddeutsche Zeitunga da li je izvještavanje medija u Njemačkoj i na Zapadu o konfliktu bilo toliko jednostrano kao što Handke kaže, Calic odgovara: “Bilo je posebice na početku rata, i time bi se mogle objasniti neke prkosne reakcije. No izvještavanje je postalo puno više izdiferencirano kada se 1992./93. raspala alijansa Hrvata i Muslimana i kada su oni počeli međusobni rat. Tačno je također da je ciljano širena propaganda kako bi se utjecalo na javno mnijenje i političku klasu na Zapadu od strane medija u regionu i nekih, neki kažu stotina PR agencija. Brojni dobronamjerni ljudi su nasjeli na takve pogrešne informacije koje su često bile jednostrane. No sve to ne pobija činjenice: da se desio veliki broj nevjerojatnih masovnih zločina i to da za njih u najvećem broju slučajeva jasno može utvrditi odgovornost. Glavni odgovorni su sjedili među bosanskim Srbima i dobijali su podršku od Srbije.

Handkeova kritika, kako konstatira autor Sueddeutsche Zeitung-a, ide u pravcu toga da su zločini počinjeni i na drugim stranama, a da se o njima manje govorilo.

Calic na to kaže: Tačno je da su i Hrvati i Bošnjaci počinili zločine, posebice “etničko čišćenje”. To međutim ne oslobađa srpsku stranu. Jasno je dokazano da je rukovodstvo bosanskih Srba već u jesen 1991. godine donijelo odluku o pripremama za “etničko čišćenje”. Rat je počeo tek pola godine kasnije. Takav plan na strani političkog i vojnog rukovodstva u toj ranoj fazi kod drugih strana u ratu nije postojao. Tu dolazi i broj žrtava. U ratu u BiH je život izgubilo oko 100 000 ljudi, dvije trećine su  Muslimani, četvrtina Srbi, ostatak Hrvati, Romi i drugi. I karakteristika određenih zločina je bila posebna. U Srebrenici je sistematski ubijeno više od 8.200 dječaka i muškaraca. Među njima borci i civili, mali dječaci i starci, jednostavno sve muške osobe bez obzira koje starosti. Ne smije se ni jedan zločin relativizirati tako što će se pozivati na djela druge strane.

Izdao sam sebe?

Da li je Peter Handke zaslužio Nobelovu nagradu za književnost s obzirom na nemilo zauzimanje za “Veliku Srbiju” Slobodana Miloševića je sporno. Osim toga tu se postavlja pitanje da li je on time izdao svoje vlastite političke stavove, piše Neue Zeurcher Zeitung.

“Kritiku Petera Handkea prema medijima kada je riječ o ratu u Jugoslaviji neki brane s punim razumijevanjem. No ona uopće nije kritika jer pjesnik nad pjesnicima novinarski posao u osnovi prezire kao lošiju formu spoznaje koja radi sa gotovim misaonim i jezičnim konstrukcijama”, piše NZZ.

Što Handkea, kako dalje nastavlja autor članka u NZZ-u, nije odvratilo od toga da se i sam kreće u toj niskosti. Kada novinare koji su pisali o BiH povezuje sa atributima kao što su sakupljači izjava, humanitarne hijene, ratni huškači, slikovna pornografija, turisti na jadu, itd. “onda to nije samo proglašavanje jezičnog bankrota jednog pjesnika, već i objava rata svakom novinarstvu koje se bavi traženjem uzroka stvari”, navodi NZZ.

List također navodi da se čini da Handke ne polaže vrijednost u diferenciranje kada o debati o Nobelovoj nagradi u intervjuu za “Zeit” kaže: “Ni jedna riječ, koju sam napisao o Jugoslaviji nije denuncirajuća, ni jedna jedina. To je literatura.”

dw

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here