Slavo Kukić: Komšićevi čavli na lijes građanskoga društva i evropske BiH

0
63

Od okončanja rata ponavljam kako se pričom o velikom broju političkih partija u BiH samo zamagljuje suština. Da istina nije u stotinama njih nego, naprotiv, u dvije – frontu etnonacionalističkih filozofija, kojima je zajednička želja za podjelom zemlje po etničkim šavovima i legitimiranje teritorijalnih plemenskih torova, te njemu suprotstavljenoj, grupaciji i političkoga i društvenog organiziranja s ciljem stvaranja fronta građanskoga otpora takvoj, u biti fašistoidnoj organizaciji države i društva, piše Slavo Kukić za Inforadar.

Početkom 2006. godine sam, priznajem, vjerovao da su izgledi za evropsku BiH realni – i da ju je više nemoguće zaustaviti. Zašto? Zato što je na prostoru Federacije tada već postojala kritična masa za zaokret od plemenskoga prema ljudskom, a u RS je mogućnost takvog zaokreta najavljivana povratkom na vlast Dodika, tada prvog američkog jokera u BiH.

Razvoj događaja u zadnjih petnaestak godina, međutim, takve je trendove zaustavio i priču sve intenzivnije vraćao u stare etno-plemenske matrice i sheme. Ali za to, da se ne lažemo, ne treba optuživati etnonacionaliste. Jer, da im je to želja oni nikada nisu ni krili. No, nedostajala im je kritična masa da svoj, i ratni i poratni projekt finaliziraju. Bez, dakle, drugih, onih koji su se predstavljali borcima za građanske vrijednosti, neovisno o tome pripadaju li lijevom ili spektru političkoga centra, takvi planovi etnonacionalista bi ostali samo želja.

Tragedija bosanskohercegovačke zbilje je, nažalost, da im je ta vrsta pomoći, i to na najrazličitije načine, sve ove godine i servirana. Banjalučki „nezavisni socijaldemokrata“ se, nije tajna, na dispoziciju stavio prvi. Od djeteta Kozare i socijaldemokratske nade on se gotovo preko noći izokrenuo u Srbina iz prvog safa, zaljubljenika u Dražu i četništvo, negatora genocida i protivnika nametanja zakona o negiranju genocida u ime svetosti srpstva. I takvog ga danas vidi većina. Što se, pak, mene tiče, ni u prošlosti ni danas Dodik nije ništa od toga. Niti je čovjek bilo kakve ideologije. On je samo makijavelistička protuha kakva se u životu rijetko sreće. Hohštapler koji je, zarad održanja u sedlu moći, spreman na sve – pa i na ulogu zaštitnika ideologija na koje se zgraža sav normalan svijet.

Nije, međutim, udar na građansku, posebice lijevu političku ideju specijalitet samo Milorada Dodika. Dapače. Promatra li se, recimo, poslijeratna historija najsnažnije partije bh. ljevice, unutarnji udari na njezina programska opredjeljenja su usud koji je bez prekida prati. Prisjetimo se, uostalom, novih partija, nastalih u zadnjih dvadesetak godina zbog pojedinačnih ili ambicija grupica partijskih mufljuza.

Prisjetimo se, potom, udara bivšeg lidera SDP-a, na ideologiju stranke kojom je kormilario, a potom i serije njegovih pokušaja da istu tu stranku, ako je već ne može ponovo zajahati, obori na koljena.

Prisjetimo se, na koncu, i najnovijeg tuzlanskog slučaja i uskrsavanja nove partije uz izgovor kako je ona izraz odgovornosti prema vlastitim biračima, a koje je vodstvo SDP-a – odlukom da s etnonacionalistima neće – tobože ignoriralo. Iako je, jer sve to se događalo koliko jučer, i više nego jasno da su glasovi SDP-a među biračima osvojeni baš zahvaljujući zakletvi da budućnost BiH i njezinih građana mogu kreirati samo s građanskim političkim partijama, nikako i sa simbolima nacionalističke destrukcije. Preciznije, nikako sa SNSD-om, SDA i HDZ-om.

Ni pol muke da je s podrhtavanjima unutar najjače stranke ljevice i završeno. Jer, po onome što je na sonu, isključiti ne treba ni nove udare, čak i etnički obojane. U prilog tome svjedoči i nedavna „razmjena paljbe“ na relaciji Banja Luka-Tuzla. A razlog je, vjerovali ili ne, krajnje uljudna čestitka Dana Oružanih snaga, zbog koje banjalučki čestitari moraše istrpjeti „drugarsku“ lekciju kakve se posramili ne bi ni najprepoznatljivije nacionalističke violine.

Nikada se, podučiše ih partijske „patriote“, ne smije zaboraviti da se, zaludu što su danas pod istim barjakom, ne može stavljati znak jednakosti između onih koji su BiH branili i onih koji su na nju atakirali – između Armije RBiH na jednoj, te Vojske RS i HVO-a na drugoj strani.

Nebitno je, dakako, što na tu priču i sam gledam nešto drugačije. U konkretnom slučaju, međutim, važno je da se radi o sukobu između esdepeovaca koji bi, zarad budućnosti, podvukli crtu pod prošlost i onih drugih, koji se, zbog osobnih kalkulacija valjda, tom istom prošlošću koriste kako bi logiku etničkoga uveli i u vlastitu partiju. I ta vrsta unutarnjih sukoba, koliko god se činilo da je nadvladana, prijeti budućnosti SDP-a, čak i mnogo više od svih dosadašnjih. Jer, ne sasječe li se u korenu izmigoljena „etnička poduka“, isključiti ne treba ni još štošta, pa ni mogućnost da se u bližoj budućnosti pojačavaju abicije kojima bi se SDP iz bosanskohercegovačkog rado pretvorilo u bošnjački politički projekt.

Apstrahirajmo, međutim, sva ta previranja unutar SDP-a. Što se budućnosti BiH tiče, ona su gotovo pa benigna u odnosu na ono što dolazi od bivših članova te partije.

Ono što, recimo, čini lider DF-a, neodoljivo asocira na zakucavanje posljednjih čavala u lijes i građanskog društva i evropske BiH. Jer, veliki se „titoista“, kojemu sam, na moju žalost, i sam godinama u kola gurao – i priznajem, bila je to moja najveća životna greška – definitivno demaskirao. Danas je, što se mene tiče, i više nego evidentno da taj kavanski šaner nikada nije ni bio esdepeovac, još manje socijaldemokrata, titoista i ljevičar da i ne govorim – i da je, onim što čini, po svemu tome doslovce popljuvao.

U javnosti se nerijetko dade čuti da je lider DF-a odustao i od građanskog koncepta i od lijeve političke ideje – i da je prihvatio ulogu drugorazrednog igrača unutar bošnjačke političke reprezentacije. Po onome što se događa takav sud se, istina, nameće kao krajnje prirodan. I, koliko god se netko bunio, a ponekad sam to činio i sam, ispada da su Čović i Dodik čitavo vrijeme bili u pravu.

Uostalom, što drugo reći za onog, radilo se o lideru ili partiji, čiju poziciju u vlasti ne određuje on sam nego u njegovo ime to čini netko sasvim drugi. A poziciju DF-a je, u razgovorima sa SNSD-om i HDZ-om – sa srpskom i hrvatskom reprezentacijom kako ih oslovi i novi predsjedavajući Komšićeva Vijeća ministara – određivao Izetbegović kao poziciju unutar bošnjačke političke kvote koju ipak samo on, dijelom doduše i Radončić, personificira. I u kojoj su Komšić i njegovi najobičnija zakrpa.

Suočen, međutim, sa zgražanjem javnosti sarajevski Napoleončić se upinje pronaći obrazloženje koje će je primiriti. Na jednoj televiziji je to pokušavao i u vrijeme nastajanja ovog teksta. Ali, to više ne pije vode. Jer, samo u zadnjih godinu-dvije siroti svijet je takvih obrazloženja čuo na stotine – i sva su se naknadno pokazala kao obični šibicarski blefovi. I pljuvanje u obraz tom istom svijetu.

Uostalom, duh šibicarenja je i u najnovijem uvjeravanju svih i svakoga kako je razlog pristanka na rušenje sarajevskog kantonalnog projekta, čiji sastavni dio je bio i sam Komšić, pristajanje SDA na ono na što stranke građanskoga spektra nikad ne bi – na sustav vrijednosti u kojemu na čelu tamošnje vlasti može biti i Hrvat.

Prije pet godina, priznajem, u to bih mu i sam povjerovao. Danas, ne daj Bože! Jer, radi se o ublehi kakvih smo zadnjih godina siti. Prisjetimo se, uostalom, priče o SDA kao firmi u koju se ide po posao i tendere. Ili one, da će nam, odustanemo li od zbijanja redova političke ljevice, biti kao u Srbiji – da će je nestati. Prisjetimo se, da ne nabrajam dalje, priče kako 2015. godine nije bilo smisla ostajati u vlasti, u kojoj imaš tri zastupnika s kojima si u odmjeravanju snaga s nacionalistima nemoćan.

A što čovjek čini danas? Sve suprotno floskulama koje su još uvijek u svježem sjećanju. Tko mu je, uostalom, najveća potpora u najnovijem političkom strmoglavu? Lider SDA kojega je, koliko jučer, pljuvao. Pogledajte, potom, najnoviji koalicijski sporazum s Bakirovom partijom. I brzo će te se uvjeriti da su u njemu pogaženi baš svi principi – i obraz koji je javnosti pokazivan dakako. I da je ostala najobičnija šibicarska računica. Brojke i postoci. Ovoliko u državnoj, onoliko u federalnoj i kantonalnim vlastima. S kojima „veliki titoista“ procjenjuje da može podmiriti vlastite partijske uhljebe. A narod? Ma, kakav narod! Njemu će se i dalje prodavati zjake. Kao i sve ove godine.

Mnogi, ponavljam, tu Komšićevu vratolomiju tumače kao odustajanje od lijeve političke ideje i svrstavanje pod bošnjački etnokišobran. Za razliku od njih, pak, ja sam sve više u dilemi. I sve bliže uvjerenju da po srijedi nije ništa od navedenog. Da je, naprotiv, sarajevskom „titoisti“, baš kao i laktaškom „djetetu Kozare“, strana svaka ideologija. I da je, sve što danas čini, tek usputna stanica na putu koji neodoljivo asocira na lik i djelo njegova laktaškog pandana. Na golu makijavelističku da se, koristeći populizam bez presedana, zajaše na sam vrh piramide moći – i da, ne bude li išlo na prostoru cijele države onda barem s ovu stranu entitetske crte, bude dodikovski neupitan. Veliki vođa.

A cijena? Nevažno. Ako ona podrazumijeva i transformaciju u čudovište, dojam je da „veliki titoista“ neće ni trepnuti. I imat će obrazloženje za to. Kao što ga ima za rušenje sarajevske kantonalne vlasti. Da je, zamislite, to učinio, ne zbog vlastite opijenosti moći nego zbog sustava vrijednosti u kojem je moguće da na čelu sarajevske kantonalne vlade bude Hrvat. Koji, k’o eto, u sustavu vrijednosti SDP-a to nikada ne bi mogao. A u Izetbegovićevu „evropskomu“, ako mu je vjerovati, može bez problema.

Fuj. I za mene i za sarajevskog Hrvata kojim se, kako bi se pravdale vlastite podvale, briše pod. A slične gadosti će, budite sigurni, „veliki titoista“ činiti dok god mu bude omogućavano. Pitanje je samo hoće li? I dokle?

Hoće li se, recimo, na obraz i čestitost pozivati i izruči li, ne daj Bože, Čoviću novi Izborni zakon? A, cijeni li se po onome što čini, i vidi li u novim rješenjima ćara za sebe, ni to nije nemoguće. Hoće li mu se i tada gledati kroz prste? I vjerovati u nove ublehe?

Ne znam. Ali, barem što se mene tiče, krajnje je vrijeme da ga se zaustavi. Jer, već sutra to može biti mnogo teže.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here