Saša Ibrulj: BiH je opet ispala. Šta sad?

0
57

I treći uzastopni kvalifikacijski ciklus za reprezentaciju Bosne i Hercegovine je završen u suzama, i to u još jednom baražu.

Piše: Saša IBRULJ / telesport.telegram.hr

U šest godina, od prvog i jedinog nastupa na velikom natjecanju u Brazilu 2014., kroz nacionalnu selekciju je prošlo 70 nogometaša — ne računajući one koji nisu bili u zapisniku ili su nastupili samo u prijateljskim utakmicama. Vodila su je četvorica različitih izbornika, i još je svaki od njih imao barem četiri pomoćnika. Igralo se pod vodstvom igračke legende Sarajeva, Željezničara, Veleža, igralo se i pod vodstvom stranca. Igralo se i u Zenici i u Sarajevu,na velikim olimpijskim i na malim lokalnim stadionima, s atletskom stazom i bez nje. Igralo se po zimi, ledu i po ljetnim vrućinama, igralo se po kiši i blatu, i po idealnom terenu, igralo se s publikom i bez nje; evo, i pred polupraznim tribinama.

Igrači su bili u boljoj ili lošijoj formi, bilo je utakmica sa mnogo izostanaka, ozljeda, kartona, i to onih najvažnijih igrača, bilo je i onih kada su svi bili na raspolaganju. Igralo se prije pandemije, igralo se za vrijeme nje, bez maski i s maskama. Igralo se po danu i po noći. U šest godina igralo se mnogo važnih utakmica u kojima je Bosna i Hercegovina imala baš sve u svojim rukama — Cipar i Izrael sa Safetom Sušićem, pa Irska dvaput u baražu s Mehmedom Baždarevićem, s njim je bila i ona Grčka u gostima, pa Grčka kući, pa opet Cipar. Robert Prosinečki je imao Grčku kući, pa Finsku u gostima, zakucao s Armenijom prije gostovanja, opet, Grcima. Dušan Bajević je imao Sjevernu Irsku na svom terenu.

U šest godina mijenjali su se apsolutno svi faktori koji mogu utjecati na jednu nogometnu utakmicu, ali se u samoj igri Bosne i Hercegovine, odnosno načinu na koji je prosula tu svoju priliku, baš ništa promijenilo nije.

Još jednu presliku smo gledali ovog četvrtka, kada je u okviru završnice Lige nacija, koja automatski predstavlja doigravanje za plasman na Europsko prvenstvo, na sarajevskoj Grbavici gostovala Sjeverna Irska. Bilježnicu nije trebalo ni otvarati, ništa zapisivati, dovoljno je bilo izvući neku staru i ponovno pročitati.

Iako sa svojevrsnim eksperimentom s pozicijama igrača, BiH je utakmicu otvorila solidno, a onda se suparnik brzo prilagodio. Štoviše, uspio je nametnuti igru za koju su u taboru BiH selekcije mjesecima ponavljali kako se ne smije dopustiti da je nametne. Pa je onda još na taj način postigao i gol. Na reakciju suparničke struke izostala je reakcija BiH izbornika, pa kada Plan A nije funkcionirao, ekipa je djelovala kao da je digla ruke, a ne dodatno pritisnula suparnika. Šansi je bilo, ali su one dolazile kao plod improvizacije ili suparničkih pogrešaka, ali golova nije bilo.

Na kraju je suparnik, koji je usto pokazao da se ne radi o osobito dobroj momčadi, slavio. Ovaj put, doduše, nakon izvođenja penala, ali to je valjda samo dobra zabava za sudbinu.

Što je zapravo BiH odigrala protiv Sjeverne Irske?

Ne previše toga dobroga. Bajević, postavljen da gasi vatru za Prosinečkim, nenadano je dobio priliku da kroz utakmice Lige nacija protiv Italije i Poljske uigra momčad za ovu najvažniju utakmicu. Nije imao sreće, ozljede i COVID-19 su pokosile njegovu obranu, a te je rupe popunio neiskusnim, ali solidnim igračima koje je imao na raspolaganju. Međutim, u Firenzi je odlično izgledao par defenzivnih veznih Amir Hadžiahmetović i Gojko Cimirot, pa kada su se sinoć našli u sastavu činilo se da je to dobra kombinacija koju vrijedi iskopirati. Ali Bajević to nije uradio — zamijenio im je mjesta i izmiksao uloge.

Izgubio je Bajević tako, čini se, i Cimirotovu podršku za neiskusnog desnog beka Branimira Cipetića, ali i Hadžiahmetovića koji je mogao rasteretiti Miralema Pjanića, kojemu je Ian Baraclough na leđa stavio Stevena Daviesa. Sve do poluvremena stvari su ipak izgledale sasvim solidno; zadnja linija lako se riješavala pritiska gostiju, Pjanić je imao dovoljno loptu u nogama i BiH je stvarala ozbiljnije šanse, od kojih je jednu Rade Krunić pospremio u mrežu. Zapravo, Sjeverna Irska se postavila tako da se ponudila na pladnju — s visoko postavljenim bokovima njeni su igrači ostavljaliprostor po strani, trošili su se lošim presingom, prelagano gubili kontrolu nad Pjanićem, koji je onda preko Edina Džeke stvarao probleme.

No, nakon poluvremena Baraclough je promijenio pristup; njegova momčad postala je agresivnija i direktnija. Umjesto slabašnog pokušavanja izgradnje igre, Irci su loptu digli u zrak. Nepostojanje pritiska od BiH napadača otvorilo je prostor iskusnima Craigu Cathcartu i Johnnyju Evansu — prvi ih je ispalio 24, drugi 14, a Sjeverna Irska ukupno 96 — da dugim loptama prave pritisak na neiskusnu i neuigranu zadnju liniju BiH. Jednim takvim Evans je pogodio Josha Magennisa, nije bilo reakcije na drugu loptu, Cipetić se slabo postavio i Niall McGinn mu je oteo loptu i zabio.

U međuvremenu, izostala je reakcija s kiupe BiH.

Edin Višća je igrao još jednu katastrofalnu utakmicu, Džeko je bio bez energije, presinga na zadnju liniju Iraca nije bilo nikako, a šanse koje BiH jest stvarala dolazile su više kao plod improvacije, individualne kvalitete ili nedostatka suparničke kvalitete nego jasnog plana. Štoviše, Sjeverna Irska je, kako je vrijeme prolazilo, izgledala sigurnija, s više samopouzdanja i s jasnom idejom što želi, dok je Bajević izvukao najboljeg igrača na terenu, Krunića, a na teren poslao Amera GojakaDinu Hotića i Stjepana Lončara, koji su djelovali da su tek tako upali na teren, bez pravog cilja.

Na kraju je Baraclough planski zamijenio dvojicu igrača i na teren poslao dva izvođača penala, a BiH je u njih ušla spuštene glave i s pogledom u svoja stopala. Priča o lutriji i nesreći već je svima bila na pameti, pa nije čudo da su je kasnije samo ispustili iz sebe. Haris Hajradinović je promašio jedan, Višća još jedan, i Bosna i Hercegovina je na sebi svojstven način — vlastitim pogreškama, slabom reakcijom izbornika i igrača — ispustila još jednu priliku za plasman na veliko natjecanje. Osam mjeseci se BiH spremala za Sjevernu Irsku i na kraju se nije spremila dovoljno dobro.

Još jedno veliko natjecanje bez BiH nije nikakvo iznenađenje, niti je smak svijeta, čak ni za Bosance i Hercegovce. Svakako su naviknuti na takav rasplet. No, ispadanje od Sjeverne Irske, a to pišem nakon što smo u tri međusobne utakmice vidjeli što točno ta momčad zna i može, čak je i za ovakvu BiH ipak katastrofalan rezultat.

Priča o realnom nedostatku kvalitete itekako stoji — ova BiH nije posebno dobra, nema dobar igrački kadar — ali stvari treba staviti u kontekst. A kao što je kontekst ranije bio Cipar, Izrael, Republika Irska, pa onda i Finska ili Armenija i njihova realna kvaliteta, tako je sada Sjeverna Irska i ono što njeni igrači znaju ili ne znaju s loptom. Međutim, sve ove reprezentacije su protiv BiH pokazale da su bolji tim, nešto što niti jedan od izbornika nije uspio napraviti s BiH od Brazila.

Propustiti još jedno veliko natjecanje nije samo depresivni i snažni udarac u mošnje za navijače i igrače, nego i težak udarac za Nogometni savez, koji je tako izgubio jedini potencijalni izvor velikih primanja. No, i ta priča je zapravo svojevrsni déjà vu i ispričana je ovdje mnogo puta — organizacija je to koju vode nesposobnjakovići, diletanti i sitni profiteri koji zapravo nemaju apsolutno nikakav plan što će napraviti sutra.

Bajević je doveden kao savršeni vatrogasac, ali čak i ako je kojim slučajem 71-godišnji trener koji je bio u mirovini osam godina i u međuvremenu ostao bez plasmana na Europsko prvenstvo stvarno najbolji izbor za stvaranje tima za budućnost, onda su to u NSBiH još davno trebali iskomunicirati i objasniti javnosti. Nisu, naravno, jer ni sami ne znaju što će se dogoditi i koja je solucija koja njima najviše odgovara. U normalnim organizacijama bi nakon ovakvog katastrofalnog rezultata — treći put zaredom! — i ogromnog financijskog gubitka, direktno odgovarali oni koji donose odluke i biraju neuspješne izbornike. Ali u diktatorski ustrojenom NSBiH to je, naravno, utopija — ondje sebi za takav sjajan napredak “kapetan broda” dodijeli titulu počasnog predsjednika.

U poluozbiljnoj organizaciji bili bi svjesni da je u četvrtak došao ako ne kraj, onda i službeni početak kraja jedne ere.

Džeki će u prosincu 2022. biti 36 i pol godina i ako mu je realno prerano za oproštaj, kao što jest, onda je jasno da će njegova uloga biti prije svega da pomogne stvaranje nove generacije. Ova koja dolazi ima svoj potencijal — jučer je to pokazao Anel Ahmedhodžić, a nekoliko je još imena koja mogu napredovati — ali on generalno nije preveliki i treba ga kultivirati u ono što imaju drugi, a BiH nema već godinama: momčad. Dakle, ovoj reprezentaciji treba pravi restart, resetiranje postavki i razvoj s realnim ciljevima, a oni opet teško da mogu biti ostvareni prije, i to u najboljem slučaju, idućih kvalifikacija za Europsko prvenstvo.

Još jedna velika prilika bačena je u vjetar, promašen je još jedan zicer, i to na potpuno isti način kao i svi prethodni. Vrijeme je za novi početak i stvaranje bolje budućnosti. Učenje iz vlastitih pogrešaka koje se stalno ponavljaju, planiranje i stvaranje sustava, prilagođavanje modernim trendovima, pa možda i davanje prilike nekom mladom treneru da kroz dugoročni rad donese rezultat jesu sasvim sigurno dio potencijalnog rješenja i bolje budućnosti nogometne Bosne i Hercegovine.

Ali, kao i sve drugo osim improvizacije, nakaradluka i nerada, zvuče utopijski.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here