Sanske ljetne svadbe

0
255

Od juna do septembra svake godine u Sanskom Mostu sezona je „ljetnjih vjenčanja“, mjesečno preko 60, teško je pronaći termin i salon za vjenčanje. Važno je da su mladoženja ili mlada iz zapadnih zemalja: tako BiH ostaje bez svojih sugrađana koji i na taj način napuštaju domovinu.

Piše: Fikret TUFEK

Nema dana u „ljetnjoj sezoni“ kada u općini Sanski Most, koja je inače poznata po najvećem broju žitelja u inozemstvu u Unsko-sanskom kantonu, nema zakazano više vjenčanja! Pronaći  u Sanskom Mostu, od juna do septembra slobodno vrijeme za vjenčanje kod matičara i obezbijediti salon za vjenčanje, prava je lutrija, jer ljetni periodi postali su poznati više godina po trendu svadbi i vjenčanja. Najtraženija „roba“ tokom ljeta u Sanskom Mostu nisu ni kuće ni stanovi, ni placevi ni automobili, već mladoženja ili mlada sa „inozemnim papirima“! Onda sve ide kao lojem podmazano, pronalaze se veze usmeno, preko rodbine, poznanika, interneta (online), društvenih mreža ili na sve druge načine.

Turističko ljeto 2021. godine, nakon pandemije koronavirusa prošle 2020. godine, bilo je po svemu sudeći rekordno, između 20.000 – 30.000 „dijasporaca“ došlo je u pohode svome Sanskom Mostu, živnulo je sve njihovim dolaskom, posebno promet. Registrovan je rekordan broj vjenčanja, od sredine jula do sredine avgusta više od 60 parova, svadbi je bilo i više jer su neki čin vjenčanja već obavili, najviše onih u kojima su mladenka ili mladoženja iz inozemstva, ili će tamo ići nakon vjenčanja!

Mjesna zajednica Tomina

Općina Sanski Most prostire se na 781 km2 i po zadnjem popisu iz 2013. imala je 41.475 stanovnika. Tomina, kojoj pripada dio Donje i Gornje Tramošinje, jedna je od 19 mjesnih zjednica sanske općine. Prema popisu stanovništva iz 2013. u Tomini ima 1.158 stanovnika; u praksi je to znatno manje, jer većina živi i radi u inozemstvu i povremeno dolazi kući. U dijelu koji se nekad zvao Tominska Palanka – danas Tomina, ima preko 200 kuća (domaćinstava). U osnovnu školu Vrhpolje, udaljenu nekoliko kilometara, iz Tomine ide oko 15 djece, isti broj ide u srednje škole u Sanskom Mostu.

Nerma i Ibro

Ovo je jedna od svadbenih priča u općini Sanski Most: mlada ili mladenka Nerma Hodžić iz Tomine i mladoženja Ibro Okčić, iz Demiševaca, živi i radi u Njemačkoj – gdje će oboje nakon svadbe.

Nerma Hodžić (22), mladenka, završila je u Prijedoru srednju medicinsku školu, fizijatrijski tehničar, živi u Tomini s mamom Elvirom (50) i bratom Smajilom (19), otac Fahrudin (51) radi u Minchenu, Njemačka, dok se starija sestra Adna (24) udala prije dvije godine za Fahrudina Ališića, električara i zajedno žive u Karlsruhe u Njemačkoj, dobili su sina Ismeta (1), prvog unuka Fahrudina i Elvire.

Ibro Okčić (24), mladoženja, završio je zanat, radi u Njemačkoj na montiranju silosa za seperaciju, većinom za kamenolome, otac mu je Jasmin Okčić Kikan, mati je Hikmeta, te mlađa braća Sadmir i Latif, oba rade u Remusu u Sanskom Mostu; otac Jasmin je u Konjičkom klubu „Sana“ i ima trkaćeg konja, skoro je pobijedio u Šapcu i bio na „Alijinu kupu“ u Bihaću,  trenira više konja na hipodromu.

Okićeni svatovi

Povorka od oko 50-tak automobila, iz Demiševaca i okolnih mjesta, okićenih bh. zastavama, cvijetnim aranžmanima, sa oko stotinjak svatova gostiju, rodbina mladoženje Ibre i roditelja Jasmina i Hikmete Okčić, stigla je 16. avgusta 2021. godine oko 13.00 sati u Tominu. Na čelu kolone iznajmljeni bijeli kabriolet, bh. registracija: K32-0-895, divno okićen, s velikim svadbenim cvjetnim aranžmanom na haubi i ukrasnim mašnama, sve u čast i za sreću mladenca. Kao u Holivudu, po svemu, da svakome dah zastane, da svako poželi da bude mlad i da se ponovo ženi ili udaje, na nešto raskošniji način.

Pred svečanom mladenkinom kućom

Pred mladinom kućom dočekalo ih je također stotinjak osoba, rodbine sa mladine strane i njenih roditelja Fahrudina i Elvire Hodžić, najviše iz Tominske Palanke, Vrhpolja, Hrustova, Sanskog Mosta, Vrša, Kamnegrada i drugih okolnih mjesta. Kuća Fahrudina i Elvire Hodžić, roditelja mladenke Nerme, svečano kao iz bajke okićena, sa toplom pirovskom atmosferom i brojnim uzvanicama.

Svadbena atmosfera

Sve je u znaku svečanog pira. Kuća domaćina Fahrudina Hodžića je inače na sprat, s prednje strane u mramoru, sa posebnom prizemnom terasom pored glavnog ulaza, sa bogatom ogradom, u dvorištu sa najljepšim skupocjenim raslinjem, sve predivno uklopljeno i njegovano rukama pravih domaćina. Glavni ulaz okićen kao polukružni slavoluk sa buketima bijelog cvijeća, poseban aranžman za ovakve prilike. U istoj visini na sredini kuće ogroman natpis crvenim slovima: „Dobro došli dragi gosti“. Iza kuće, na ogromnom dvorištu uz ljetnu kuhinju, postavljena tri velika bijela šatora, sa klupama za oko 300 gostiju. Profesionalni konobari serviraju sve što se poželjeti može, najviše pečenu jagnjetinu, sve vrste ukusnih kolača, različita hladna pića, sokove ili flaširanu vodu, bosansku kafu, bez alkohola! Muzika s razglasa uveseljava atmosferu, koja je svatovska, svadbena, izuzetno vesela, draga i živa. Izmiješeli se gosti-svatovi i domaćini, priča se o svemu i svačemu, zajedno djeca, omladina, odrasli i stari, više generacija na jednom mjestu, sve u čast domaćina Hodžića koji udaju kćerku Nermu.

Fahrudin Hodžić

– Sve je ovo lijepo, ja sam otac mladenke Nerme, i drago mi i teško, udavati drugu kćerku nije lako. Nema kuće iz koje neko ne radi u inozemstvu, najviše u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Sloveniji… Mi Hodžići jedna smo od većih porodica. Na ovom mjestu je bila kuća na sprat dida Smajila i Almase Hodžić, čestitih osoba, koji su imali kćerke: Hasibu, Timku i Šefiku, te samo jednog sina, mog oca, takodjer Smajila (rođen 12. jula 1947, umro u 66. godini 17. novembra 2013). Moj otac Smajil je napravio ovu novu kuću jer je čitav život radio u Minchenu i svakog vikenda dolazio kući, dok smo mi djeca sa mamom Behrom živili u Tomini. Agresijom na BiH svi smo protjerani i otišli ocu u Mincehen, mama Behra se zaposlila i radila pa je mogla ostati, ali smo se mi, sve troje djece, nakon okončanja rata morali vratiti u Tominu, jer nas otac nije prijavio u Njemačkoj (!), računajući da će se vratiti kada ode u penziju… Ja i supruga Elvira smo radili u VF-restoranu, stanje je bilo sve teže, te sam ja već nekoliko godina morao otići u Minchen, gdje radim u Mack Donaldsu, a supruga Elvira je ostala bez posla i brinula za našu djecu: Adna (24), Nerma (22) i Smajil (19) (treći Smajil u porodici!), koja su se redovno školovala i putovala svaki dan u Sanski Most ili Prijedor i uspješno završili škole.

Elvira Hodžić

– Teško sam doživila udaju i druge kćeri za samo dvije godine. Ovdje nema posla ni perspektive pa i naša djeca odlaze u Njemačku, gdje je prije dvije godine, nakon udaje, u Karlsruhe otišla prvo Adna, a sada će evo i Elvira. Ostaje ovdje sa mnom sin Smajil, koji je isto završio za medicinskog tehničara i preko dva mjeseca već stažira u Domu zdravlja Sanski Most, na čekanju za odlazak u Njemačku, gdje ću onda i ja kod supruga Fahrudina i za našim kćerima, kazuje uplakana mladenkina mama Elvira.

Ceremonija ispraćaja mladenke                                                   

Nakon prave svadbene atmosfere u dvorištu, sa obe strane kuće i ručka „glavnih gostiju“ u kući, gdje su sa mladoženjine strane bili otac Jasmin i brat Sadmir, od domaćina bliža rodbina, prije ručka proučena je dova, sve u duhu starih tradicija. Došlo je i vrijeme, nakon nekoliko sati svadbenog raspoloženja, da se izvede mlada, koju je pripremala čitava bulumenta žena: vjenčanica, frizura, šminka, krna..! Mladu iz kuće izvodi mlađi brat Smajil, ona je usplahirena, uznemirena, gleda ispred sebe, brat Smajil se „pogađa“ sa Sadmirom, mladoženjinim mlađim bratom, koji mu prema običajima mora „platiti“ za otkup mlade… nudi mu prvo 50 eura, koje Smajil nonšalantno odbija, pa onda 100 eura, pa 150 eura… i onda kao „pogodba“ je postignuta… koji je konačan iznos nije poznato! Mladu preuzima mladoženjin brat Sadmir, koji je, držeći je za ruku, po običaju tri puta okreće u krug, dok hodže dovu uče, a nakon toga mladenku Nermu Hodžić preuzima za ruku mladoženja Ibro Okčić,  zajedno koračaju kroz špalir svatova i domaćina ka svečano okićenom bijelom kabrioletu. Svečano.                                

Čitava vječnost, svi se iskupili da isprate mledence, dok ostali svatovi odlaze prema dugoj koloni automobila parkiranih ispred mladenkine kuće i okićenih cvijećem, svadbenim lentama i zastavama!

Gosti-svatovi su prethodno okićeni posebnim cvjetnim aranžmanima, za koji svaki okićeni gost u korpu za mladence stavlja po vlastitom izboru, od 10 do 100 KM, ali ima i novčanica u eurima!

Svatovi kićeni … pa Njemačka

Mladenka Nerma, sa velikim bijelim buketom cvijeća, jako je uznemirena, haljina je duga, pomažu joj da se ne vuče po zemlji, kao i prilikom ulaska u svadbeni kabriolet, treba u auto unijeti svu tkaninu… Nerma uporno gleda ispred sebe ali i u obje ruke, vjerovatno zbog krne na noktima, te često i krije lice, jer suze naviru… vidno je pokušava „utješiti“ mladoženja Ibro.

Svadbena kolona skupocjenih automobila, najveći broj sa stranim registracijama, uz pjesmu, cvijeće i bh. zastave polako kreće, ispraćena mahanjima brojnih domaćina, najprije da prođe kroz Tominu, pa onda ka Sanskom Mostu, gdje je u općini održano zvanično „državno“ vjenčanje kod matičara, a ono šerijetsko u džamiji u Demiševcima, gdje je kuća mladoženje Ibre Okčića, roditelja i rodbine.

Mladenka Nerma će sa mladoženjom  Ibrom u Njemačku, tako je započela jedna romantična priča, jedna od brojnih koje se svakog ljeta održavaju ne samo u Sanskom Mostu i Bosanskoj Krajini, nego diljem lijepe nam Bosne i Hercegovine, koja i na taj način ostaje bez svojih mladih, koji trbuhom za kruhom odlaze sa svojim diplomama da izgrađuju zapadne zemlje.

Prazna sela – svi u inozemstvu

Tomina je nekda je bila puna stanovnika. Srbi se uglavnom nisu vratili. Prije agresije na BiH 1992, na „privremeni rad u inozemstvo“, kako se to zvalo, odlazili su uglavnom muški „gastarbajteri“, dok su žene i djeca ostajali kod kuće, u pravom smislu te riječi. Na rad u zapadnoeuropske zemlje odlazili su uglavnom oni koji su završili samo osnovnu školu i bili gola radna snaga za fizičke i obične poslove.  

Čuvene su kuće, svaka vila i kao hotel, i porodična imanja u Tomini, jer su žitelji i prije rata uglavnom radili u inozemstvu. Napravljena je infrastruktura: zamjenjena niskonaponska mreža, ulična rasvjeta, izgrađen društveni dom, izgrađena nova Kula-džamija jer je stara srušena, asfaltirani su putevi Šeminovac i Midžani, izgradjen nasip zaštite od poplava u Tominskom polju, ima vodovod i lokalna kanalizacija, ulična rasvjeta, trenutno se presvlači i asfaltira cijeli put sa trotoarima u Tomini, u što se ulaže 400.000 KM. Glavni problem je što nema žitelja, selo je i ljeti poluprazno, kuće zjape kao avet, samo poneki penzioner, djece odavno nema. Pusto je selo, malo ko je tu u tominskim porodicama: Hodžić, Kerić,Midžan, Kumalić, Tufek, Bašić, Našić, Mušić, Osmančević, Čučuk, Dedić, Kentrić.

Nakon agresije na BiH 1992 – 1995. mnogi su protjerani ili iseljeni da samo spase živu glavu. Sve se od tada promijenilo, u inozemstvo ne idu samo muškarci i oni bez kvalifikacija: sada su u inozemstvu cijele porodice, dakle i žene i djeca. Oni koji se nisu dočepali zapadnih zemalja, ili su u njima bila pa se morali vratiti (kao npr. Njemačka), jer im je obećano da će u BiH moći normalno živiti i raditi, te za koje su zapadne zemlje BiH platile za povratak, zbog loše ekonomske, ali i svake druge situacije u BiH, sada ponovo odlaze „trbuhom za kruhom“ i glavom bezobzira, bježi se kao da je ovdje ne samo stvarna pandemija koronavirusa, već kao da je zavladala kuga. Sve se čini da se pobjegne. Ali, sad ne odlaze samo nekvalifikovani i manje obrazovani, kao nekada s ruksakom na leđima, već sada odlaze mladi koji su završili srednje škole i fakultete, jer u BiH nema posla ni perspektive, to nažalost traje od 1995, dakle preko 26 godina: odlazi se na put bez povratka! Apsurd je uočljiv i veliki: mala, siromašna i nerazvijena BiH kadrovima obezbjeđuje razvijene zapadnoeuropske zemlje… Aferim.

Umjesto zaključka

Unija za održivi povratak i integracije u BiH izvještava da je Bosnu i Hercegovinu u prvih 6 mjeseci 2021. godine napustilo 85.000 žitelja, najviše mladih, što je čitav jedan grad, što je pravi egzodus.                                            

BiH je od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika, podaci su to iz Ankete o radnoj snazi, koju objavljuju Agencija za statistiku BiH i Unija za održivi povratak i integracije u BiH.

BiH već osam godina uzastopno bilježi pad broja upisanih prvačića: u periodu od 2013. do septembra 2021, broj upisanih učenika u prve razrede osnovnih škola u BiH smanjen je za 3.489 učenika.

O tome više drugom prilikom, da ne pokvarimo svadbeno raspoloženje.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here