Ron Haviv: Fotografije logoraša kao način borbe protiv osporavanje istine

0
110

Američki fotograf Ron Haviv, koji je u Prijedoru otvorio izložbu fotografija “Sloboda” o zatvorenicima iz proteklog rata, kaže za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) da fotografije koje je sačinio devedesetih godina podsjećaju ljude na stvarnost ratnih dešavanja kako se ti događaji više ne bi ponovili.

On je kao međunarodni fotograf u Bosnu i Hercegovinu stigao na početku rata i napravio neke od najpotresnijih i najvažnijih fotografija o prvim zločinima. Kaže da mu je bilo važno da novu izložbu fotografija koju će postaviti u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova nazove “Sloboda”.

“Riječ ‘sloboda’, ime ‘sloboda’ je na neki način ugrađena o američku potragu za životnom slobodom, potragu za srećom, i kao Amerikanac, kada odrastate s tom idejom, često ne shvatate da postoje ljudi u svijetu kojima se sloboda ograničava, da im se zabranjuje sloboda kretanja i sloboda da kontrolišu svoj život”, kaže Haviv.

Haviv u intervjuu za BIRN kaže kako se radeći u zemljama bivše Jugoslavije devedesetih godina stalno susretao s ljudima kojima je bila uskraćena sloboda, te da ova izložba govori o zatvorenicima “sa svih strana” neovisno o njihovoj nacionalnosti.

“Neke od slika su iz ‘Manjače’, ‘Trnopolja’, neke su iz ‘Heliodroma’ izvan Mostara. Vidio sam zatvorenike iz Stoca, neki su zatvorenici razmijenjeni u Jajcu, neki su pušteni u Mrkonjić-Gradu”, govori Haviv o fotografijama koje planira izložiti i u drugim gradovima BiH.

Na Haviva je poseban utisak ostavilo oslobađanje zarobljenih Srba i njihov susret s porodicama, koje su već mislile da oni nisu preživjeli.

“Bol na licima članova porodica dok čekaju one za koje se nadaju da će biti na vozilima jeste univerzalno osjećanje. To nije nešto što mogu osjećati samo Srbi ili Bošnjaci ili Hrvati. To su ljudski osjećaji koje bi osjetio bilo ko da lično bude zatvoren ili da to bude neko od članova njegove porodice”, naglašava Haviv.

Kaže kako se nada da će danas – kada se “pokušava nanovo pisati historija” ili reći da se neke stvari nisu dogodile – njegove fotografije uticati na društvo i biti dokaz suprotnog.

“Mislim da fotografije koje sam sačinio podsjećaju ljude da je to stvarno, da nije lažno. ‘Ovo se desilo, prihvatamo to, prihvatamo odgovornost i zajedno idemo dalje’”, govori Haviv.

ALAT ZA POMIRENJE

Jedan od ciljeva izložbe, 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, jeste da mladi, koji nisu odrastali u vrijeme rata, saznaju kroz šta je prošla generacija njihovih roditelja i kako je brutalno bilo uskraćivanje ljudske slobode.

Haviv kaže da tokom razgovora s ljudima u BiH uvijek iskrsne tema rata, što govori o tome da oni još uvijek nisu u potpunosti shvatili i naučili kako da se nose s time i kako da krenu dalje.

“Ovdje ne izgleda da iko ide dalje. A ako si mlada osoba i ideš dalje, onda najvjerovatnije ideš iz Bosne – što nije način na koji se želi da bilo ko krene dalje”, kaže on.

Za Haviva problem predstavlja to što se o ratu ne govori kroz obrazovanje. Smatra da mladi naraštaji ne trebaju preuzeti odgovornost za rat koji su prouzrokovali njihovi roditelji, ali da je važno da razumiju šta se dogodilo.

Govoreći o fotografijama koje je sačinio, Haviv smatra kako su “živjele svoj život” – od trenutka kada su snimljene i objavljene u svjetskim novinama, zbog čega su bile teme razgovora, do trenutka kada su, kako je rat napredovao, postale dokazi. U konačnici, korištene su i kao dokazi pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Danas, kako kaže, služe u obrazovne svrhe, te na neki način učestvuju u procesu pomirenja, kroz mirovne kampove na kojima se koriste.

“Tako da imate fotografije koje su postale dio današnjih aktivnosti za pomirenje i mislim da je to bilo uspješno, ne do tačke kada fotografija može promijeniti sve, ali može biti dio razgovora, i to je najviše čemu se mogu nadati – da moje fotografije mogu biti dijelom razgovora koji pomaže”, kaže Haviv.

FOTOGRAFIJE KAO DOKAZI NA SUĐENJU

Haviv je u BiH došao krajem marta 1992. godine te zabilježio neka od najbrutalnijih ubistava tokom rata.

Njegovo sjećanje na događaje u BiH seže do Bijeljine prije zvaničnog početka rata, 6. aprila 1992. kada su u Sarajevu bile demonstracije, kao i do reintegracije sarajevskog naselja Grbavica nakon završetka rata.

“Imam osjećaj da sam počeo u Sloveniji, a završio tako što sam stajao ispred Miloševićeve kuće u Beogradu kada su ga hapsili i vodili u Haag. U suštini, to je bilo ogromno iskustvo za zabilježiti, ali u stvarnosti nikada ga ne mogu porediti s iskustvom nekoga ko je to preživio tokom ratova. Bilo da se radi o NATO-ovom bombardovanju, boravku u Sarajevu tokom opsade ili nekom drugom mjestu”, prisjeća se Haviv te dodaje da je svjestan koliko je bio sretan što je mogao napustiti sve to, za razliku od ljudi koje je fotografisao.

Rad tokom rata je na njega ostavio posljedice, pogotovo jer su u ratu neki njegovi prijatelji bili povrijeđeni, ali i ubijeni. Misli da je imao i neki oblik posttraumatskog sindroma.

“Kada sam počeo shvatati da su fotografije koje sam ja sačinio imale neki vid uticaja, bile dio razgovora, pogotovo kada je MKSJ počeo s radom i kada su bile korištene za različite stvari, to mi je pomoglo da racionališem svrhu zbog čega sam bio ovdje”, kaže Haviv.

On je s britanskim fotografom Garyjem Knightom osnovao VII Akademiju s kampusom u Sarajevu, gdje, podučavajući o novinarstvu, medijskoj pismenosti i vještinama kako uspjeti u BiH, pokušavaju ukazati na to da se ova država ne mora napustiti.

“Postoje neki ljudi koje sam pratio i s kojima imam neku vrstu interakcije. Kroz VII fondaciju sam napravio ‘Mirovni projekt’ (Peace project), u kojem fotografe i pisce šaljemo u zemlje gdje su pratili rat da rade u miru, pa sam ja došao natrag u BiH i uspio sam da upoznam zatvorenika iz ‘Trnopolja’ koji je sada izbjeglica u Novom Zelandu, tako da je ta vrsta povezanosti jako interesantna”, kaže Haviv i dodaje kako radi na filmu “Biografija fotografije”.

“Pratimo ratne zločine u Bijeljini, gdje pratimo porodicu, kćerku žene koja je ubijena i ta kćerka pokušava da optuži neke od ‘Tigrova’ na osnovu fotografija, i tu imamo povezanost fotografija i povezanost porodice. Također sam fotografisao ženu u Tuzli 1995. godine koja je preživjela Srebrenicu, i onda sam je ponovo sreo 20 godina kasnije, pa je bilo zanimljivo pričati s njom i vidjeti kako se njen život promijenio nakon što je preživjela a njen muž i sin su ubijeni u Srebrenici”, kaže Haviv.

Izložba fotografija “Sloboda” će u Prijedoru trajati do 25. februara, a planirana je i njena postavka u drugim bosanskohercegovačkim gradovima.

Organizatori izložbe su Fondacija za izgradnju kulture sjećanja Prijedor, Forum civilne mirovne službe (Forum ZFD) Sarajevo i Centar za mlade KVART iz Prijedora.


LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here