Preživio metak u glavu, u djetinjstvu patio od gladi, prvi kapital zaradio svirajući harmoniku…

0
307

Jedan od najkrupnijih poduzetnika u susjednoj Bosni i Hercegovini je Hrvat Pero Gudelj, rođen u Gornjoj Večeriski pokraj Viteza prije 64 godine. Nažalost, o njemu smo mogli čitati prije pet godina nelijepim povodom: čovjek je umalo umro. No, na sreću, taj je dobrodušni i poslovno iznimno pronicljivi veseljak, rekli bismo, “pobjegao grobaru s lopate”, a o rečenoj nemiloj životnoj epizodi danas nerado govori i još uvijek ne želi sasma demistificirati je li bila riječ o atentatu ili pokušaju samoubojstva, kako se naklapalo, piše Slobodna Dalmacija.

“Što je bilo, bilo je, važno je da sam sad živ i zdrav”, sažima Gudelj kojemu je, čini se, u trenutku najveće životne krize sam Bog pritekao u pomoć nakon prostrijelne rane glave.

No, poslušat ćemo ga i nećemo evocirati ružna sjećanja, nego ćemo najaviti novi životni početak poduzetnika koji je, priznao nam je u prvom razgovoru za hrvatske medije – za “Slobodnu”, naime – u djetinjstvu patio od gladi, a danas zapošljava 3500 (tri i pol tisuće!) ljudi…

Od toga je čak 75 komercijalista, koji umjesto njega odlaze na prekomorska putovanja u Hong Kong, Kinu. On se toga, veli, zasitio, a oni rade dobro, mlađi su i već dobro poznaju i robu i potrebe tržišta.

POČELO S HARMONIKOM

Gudelj je vlasnik korporacije “Fis”, tako nazvane jer je prvi kapital u životu, vrijedan oko 120 tisuća njemačkih maraka, zaradio sviranjem harmonike. I danas pomalo svira, ali za gušt, a za novac njegova veleprodaja i maloprodajna mreža prodaje pak više od 250 tisuća raznoraznih artikala: pokućstvo, igračke, posuđe, bijelu tehniku, kozmetiku, prehrambenu robu… U evidenciji stoji da “Fis” godišnje proda više od tri milijuna odjevnih predmeta i više od milijun pari obuće, a u ponudi su manjim dijelom zastupljeni i glazbeni instrumenti.

S Gudeljom smo se susreli u Splitu, prije ukrcaja u trajekt za Anconu, gdje je nakon Domovinskog rata često odlazio osobno po robu u samim počecima stvaranja svojeg, danas grandioznog, poslovnog carstva. Koji je povod sadašnjeg putovanja u Anconu, pitali smo našeg sugovornika.

– Idem u Italiju kupiti harmoniku – jednostavno je kazao Gudelj.  

– Naručio sam jednu lijepu, kićenu. Volim harmonike, ta je za moju kolekciju, nije za prodaju. Čeka me u tvornici – objasnio je Gudelj dok mu je mobitel neprestance zvonio. Među ostalima, nazvao ga je načelnik jedne općine gdje je upravo kupio zemljište; na njemu će, veli, izgraditi veću i ljepšu svadbenu salu od one koju trenutno ima u Vitezu, gradu s dvadesetak tisuća stanovnika u Srednjoj Bosni u kojemu službeno stanuje.

Potom se otišao nakratko za susjednim stolom javiti splitskoj studentici iz Bosne, čija oba roditelja rade u “Fisu”

– Rod'ca – objašnjava Gudelj uz osmijeh.

Još je nekoliko novinskih napisa nakon preživljavanja (samo)atentata o Gudelju privuklo pozornost javnosti. Jedan od njih kaže da se nakon bolnog razvoda i propucavanja ponovno oženio, a drugi da je ponudio pedeset posto vlasništva “Fisa” na prodaju. Koliko ima istine u tome?

– Prvo nije istina, jer samo jednom sam bio ženjen, i to u crkvi u Vitezu. Drugo je istina, stvarno sam naumio prodat pedeset posto vlasništva jer sam se zasitio trgovine. Želim uložiti novac u nekretnine na moru, ovdje na Jadranu, i u Beču. Ima više razloga za to, a najvažniji je izazov. Uzbuđenje – Gudelj će, naizgled mirno, no u oku mu je zaiskrila ambicija. Ono gorivo koje još nije presušilo, a cijeli ga je život vodilo ka uspjehu koji mnoge fascinira, a njemu djeluje kao nešto prirodno.

Pero Gudelj, dakle, rodio se kao šesto dijete u skromnoj radničkoj obitelji u seocetu osam kilometara udaljenom od Viteza, u Gornjoj Večeriski koja je onomad brojila oko 350 stanovnika, a danas ih ima dvjesto. Zato se i ugasila osnovna škola, to jest ne postoje više ona prva četiri razreda koja je mali Pero pohađao. U više razrede pješačio je pak osam kilometara makadamom u Vitez, kao i u Srednju kemijsku školu u istom gradiću.

– Nije onda bilo auta, autobusa, niti kombija. Čak ni asfalta! Išao sam i po suncu i po snijegu pješke drumom jer nije bilo druge. Ali više od toga mučila me glad i sramota; moji nisu bili imućni, nisu mi mogli dati novac za sendvič, kiflu, ćevap ko drugoj djeci u školi njihovi. Samo bi mi majka zamotala komad pite u novinski papir, a mene bi bilo stid to jesti – povjerava Gudelj tjeskobe svojega djetinjeg vremena.

POČECI ‘ROBNE RAZMJENE’

No, kako “očaj rađa genija”, tako se i mali, bistri Pero u muci dosjetio kako zaraditi pokoji dinar za prvi školski sendvič.

– Sakupio bih oraha oko kuće, pa stavio u torbu i prodao djeci u školi za sitan novac, ali dovoljan za prezalogajit, kupit kiflu. Tako je počeo proces robne razmjene – blago se osmjehuje Gudelj, kojega je težak život odmalena formirao kao skromnog, nenametljivog i racionalnog čovjeka, ali i veseljaka. Pa nastavlja svoju životnu priču:

– Nakon srednje Kemijske škole zaposlio sam se u vojnoj tvornici “Vitezit” u Vitezu, ali sam počeo svirati i harmoniku po zabavama. Samouk sam, ne poznajem notne znakove, ali znam kad treba krenuti iz dura i mola, a fis je dio te muzičke priče koja mi je izmijenila život. Harmonika se isplatila; puno sam svirao, i sam i s prijateljima, stoput se oznojio pa osušio, i opet ponovo. Bilo je naporno, ali veselo. I unosno. Ali, znate, najviše je trebalo svirat vikendom, a baš vikendom su bile nezgodne smjene u tvornici. I tako sam morao izabrat: ili harmonika ili tvornica. Izabrao sam harmoniku, ali sam počeo voziti i taksi jer sam tako mogo kombinirat; odsviram, naspavam se, pa u taksi. I tako četiri godine, dok nisam skupio novac za prvi kafić, koji sam nazvao “Fis”. I danas radi, a uz njega imam i nešto apartmana – kazuje Gudelj.

Ostatak priče čitajte ovdje.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here