O bivšoj državi i gledanju u retrovizor

0
50

Ima tome nekoliko godina, pod ruke mi dođe jedno zanimljivo istraživanje o stavovima, uvjerenjima i osjećajima balkanskih naroda. Nikada nisam uspio da shvatim za koga se tačno pišu ti izvještaji, ko ih zapravo čita i kakve posljedice imaju, ali vidim da već skrećem s teme… 

Sjećam se da sam slučajno zastao nad jednim dijelom o kojem, evo, još uvijek razmišljam. Govorio je o optimizmu i pesimizmu ovdašnjih ljudi kada je u pitanju budućnost. Po objavljenim rezultatima, ljudi u Albaniji su imali najviše vjere u bolje sutra, dok su ljudi iz Bosne i Hercegovine imali daleko najmračniji pogled na budućnost. Ne bi sve to ostavilo toliki dojam na mene, da nedugo nakon toga nisam imao priliku da prođem kroz Albaniju. Vozili smo od sjevera ka jugu, kratko prošetali kroz Tiranu i prespavali u Sarandë. Vrijeme provedeno u Albaniji nije bilo dovoljno za bilo kakvu ozbiljniju analizu, ali čini mi se da ipak jeste za neki prvi dojam. 

Država je lijepa, zanimljiva i vrijedna otkrivanja. U isto vrijeme, sjećam se da nisam baš uspio da shvatim na čemu se tačno temelji ta silna vjera u budućnost. Ništa što sam vidio tamo mi nije izgledalo ni bolje, niti lošije od države iz koje dolazim. A opet nas, barem kada je u pitanju vjera u bolje sutra, dijele svjetovi.

Objašnjenja vjerovatno ima mnogo, ali držim da se dobrim dijelom – kao i većina drugih stvari u životu – svode na referentnu tačku. Ljudi život ovdje uspoređuju sa životom u bivšoj Jugoslaviji, dok Albanci životu uspoređuju sa onim u doba Envera Hodže. Jedan je nesumnjivo bio bolji, drugi neusporedivo gori i to je prosto to. Naši ljudi se okreću prošlosti, jer bila bolja, a Albanci budućnosti, jer valjda nije mogla biti gora

Ja sam rođen 1987. godine – prekasno za jugonostalgiju, ali i isuviše rano da bih slijepo volio društvo u kojem rastem. Jugoslavije se ne sjećam. Sve što o njoj znam su narativi drugih ljudi. Kako god, niko me nikada neće ubijediti da je ideja Jugoslavije bila loša. Ako išta, duboko vjerujem da je imala smisla i da još uvijek ima smisla. U najmanju ruku, jednim udarcem je rješavala toliko gluposti, nelogičnosti i nekonzistentnosti kada je u pitanju identitet ljudi koji naseljavaju ovaj nesretni poluotok. Sigmund Freud je to nazvao narcizmom malih razlika – spoznaja prema kojoj male razlike među ljudima koji su inače slični predstavljaju osnovu za odbojnost i neprijateljstvo. Pod jednim krovom, mi prosto ne bismo imali potrebu da toliko jašemo po minornim razlikama i da ih tako agresivno prenaglašavamo.

U isto vrijeme, međutim, slutim da je život u bivšoj državi donekle idealiziran. Priča je u međuvremenu dosta ižvakana, ali dobar dio objašnjenja zašto naši roditelji toliko pate za Jugoslavijom ima veze s tim što su tada bili mladi. Mladost jednostavno ima svoju čar i ljepotu i uvijek je i svugdje romantizirana. Znam, znam… crveni pasoš, Čehoslovaci fukare/mi face, spavanje na klupi, tromjesečno ljetovanje bla, bla, bla. 

Ali da se razumijemo, ta država je bila građena na dugovima koji su jednog dana morali doći na naplatu, na potiskivanju prošlost i na nevjerovatnom međunarodnom položaju koji joj objektivno nije pripadao, ali koji je dugovala Hladnom ratu i Titovoj lukavosti. Ništa od toga nije bilo održivo. 

Kakva god ona bila – i to je zapravo najvažnije od svega – ona jednostavno više ne postoji. Žao mi je zbog toga, ali nema je. Čini mi se da u toj nostalgiji nema više ništa produktivno. Niko u životu nije išao naprijed, tako što je neprestano gledao u retrovizor. 

U skladu s tim, neću više da slavim 25. maj, ma kako lijep i plemenit praznik nekada bio. 

Neću više da pred svako Svjetsko prvenstvo učestvujem u mentalnim akrobacijama i raspravama o tome kako bi danas izgleda reprezentacija Jugoslavije u fudbalu i košarci.

I neću više da sve stvari mjerim po tome kako su izgledale u Jugoslaviji. Evo samo jednog primjera koji pokazuje svu štetnost i apsurd tog uspoređivanja. 

Kod nas se i dan danas svaka firma i ekonomska priča mjeri po energoinvestima, unisima i tasovima koji su zaboga zapošljavali stotine hiljada ljudi. Ali vremena su se promijenila, pa tako i odraz uspjeha. Danas je to prije svega inovativnost, a ne broj radnih mjesta. Kodak, koji je izumio digitalni aparat, je osamdesetih godina prošlog stoljeća imao oko 140.000 zaposlenih. U 2012. godini, kompanija je podnijela stačajni postupak. U istoj godini, Facebook je za jednu milijardu dolara kupio Instagram koji je u tom trenutku imao 13 zaposlenih.

Postoji jedan vic među ekonomistima, koji nije baš smiješan kao naši, ali koji nije ni toliko loš. Kaže da će fabrika budućnosti imati dvoje zaposlenih – jednog čovjeka i jednog psa. Čovjekova uloga će biti da hrani psa. A pas će paziti na to da čovjek ne dira mašine. 

Onako površno koliko poznajem historiju, vjerujem da će se neki vid neo-jugoslovenstva ponovo pojaviti – u nekoj konobi u Splitu, kafani u Tuzli, ili salašu u Novom Sadu. Neće tako brzo, isuviše je rano, ali jednog dana zasigurno hoće. 

A DO TADA, MOŽEMO LI KONAČNO KRENUTI?

Za kraj, najveći i pokojni Đole:

Ne damo Jugu! Ne daj je, moj pokisli i sjebani brate, ne daj je dok se ne raščiste neki računi. Neko mora da ti plati za svaki put kad si ustao na Hej Slaveni, i da ti obračuna dnevnice za sve one dane kad si kao klinac zebao u horu, čekajuci da mahneš papirnom zastavicom nekim bumbarima koji će prozujati u velikim crnim limuzinama. Ne daj im da se samo tako izvuku…Fakturiši im sve ljigave pesmice koje si morao da naučiš napamet, sve tenkove i sve avione koje si morao da nacrtaš.

Nek se nose malo u božiju mater, i jedni i drugi, ali prvo im uzmi nadnice što si navijao za Šiptare i Slovence, za sve boksere i sulude skakače na smućkama zbog kojih si se radovao i tugovao misleći da su tvoji…Kad su znali da prodaju maglu, valjda će znati i da kupe polovne snove, mada nikako ne mogu da smislim cenu koja bi pokrila troškove saznanja da smo odmalena sanjali u prazno.

Đorđe Balašević, Tri posleratna druga

Autor teksta je Adnan Muminović, ekonomista iz Sarajeva. Nakon što je dobio stipendiju Chevening programa, otišao je u Veliku Britaniju gdje je redovni student master studija na prestižnom Univerzitetu The London School of Economics and Political Science. Pored toga, Adnan od prošle godine svoje misli zapisuje na svom blogu, što mu pruža, ističe on, neočekivano zadovoljstvo i što za njega predstavlja vježbu i uvod u knjigu koju jednog dana želi napisati.

Moja BiH

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here