Novo u bh. literaturi u Skandinaviji: Amela Dželić i njen dnevnik pelina i meda

0
369

Život ima neku vrijednost samo tamo gdje mu je svrha nešto dostojno”
Hegel

“Dobra iskustva varaju, a zla nikad nisu uzaludna”
Andrić
 
Sto puta sam pokušavao sebe da uvjerim u nepostojanje slučajnosti, ali me sto i jedan put vlastito iskustvo demantuje. Cijelog života me prate nepredvidivosti, čemu čak mogu biti i zahvalan, jer proživljavam uzbudljiv život.

“Jeste li za čašu hladne vode”, pita me onako u prolazu jedna od učesnica ovogodišnjeg Mini sajma knjiga naših pisaca u Skandinaviji, koji se po drugi put organizuje u Geteborgu u Švedskoj. “Izgledate umorno, blijedi ste ko kreč”, veli uspaničeno, ne znajući zapravo prave razloge te svakodnevne čudne promjene u mom izgledu u ovo doba dana. Tačno u tri i petnaest popodne, dešava se obnova energije u mom tijelu. Traje to desetak minuta, kad mi je potreban san, ustvari toliko da se obavi taj čudni proces, da se skine magla s očiju, što se kaže, ali ako toga nema, kao što se desilo tu na sajmu u Geteborgu, onda ne ličim na insana, promijenim čehru, ostavljajući utisak teške premorenosti. Šta ću, takav sam! Zabrinuta očito mojim izgledom, zbunjena, ne reče mi ni kako se zove ali me usluži čašom hladne švedske komunalne vode, i povrati me u život.

Vidim je kasnije, drugi sto od mojega, izložila je svoju knjigu, knjižicu zapravo od stotinjak strana, neobičnog naslova i dizajna “Ja – bez uputstva za upotrebu”. Vidim da se zove Amela Dželić. Nikad čuo! Nisam primijetio ni da je bila promocija te njene knjige, jer su je organizatori nepravedno smjestili na kraju programa, kao i moju, kad već kod posjetilaca Sajma, ponestaje interesa i već je to vrijeme da se ide doma. Na moje insistiranje (hoće da mi je pokloni) kupih knjigu, ali sam je onako neorganiziran i nespretan, negdje zaturio ili mi je neko namjerno ili slučajno prisvojio. Ne bi mi to bilo krivo jer knjigu nije grijeh ukrasti, jeste nema se pravo, ali znao bih reći “blago knjizi koju ukradu”. I sam sam svojevremeno znao knjigu, koja mi se dopadne, a nemam para da je kupim – ukrasti. Tu sam bio maher. Sad je obratno. Sad kupim knjigu za koju sam siguran da je neću nikad pročitati, jer je štampana na jeziku koji ne čitam, ali me privuče ime autora i sam izgled knjige. Uostalom, ne moraju se sve knjige ni pročitati, ali ih je zadovoljstvo imati, pa nek su i na albanskom. Nedavno sam kupio Kadarea na danskom, možda naletim na nekog Danca pa mu ga poklonim. Ili ću ga ponuditi mom prvom susjedu, Norvežaninu, čita čovjek kao i većina Norvežana, primjećujem to i stalno me podsjeća kad ću nešto objaviti na norveškom. Nikad velim. Ali evo ti sad Kadarea, svejedno on ili ja, a danski je svakako njegov skoro pa maternji jezik.

Žalim što ostadoh bez Ameline knjige ali se ne da ona; nakon dva tri dana čujem meni najdraži jutarnji zvuk; klepi u poštansko sanduče uredno upakovana Amelina knjiga. Poštare izgleda na pogađa ova korona, imaju dogovor, pa tako dođe i Amelin Dnevnik i to brzom poštom. Avionom! Prioritare! S carinskim listićem čak na kome je u rubrici “valjanost” upisana nula, čemu se iskreno iznenadih, jer mi se valja baviti “bezvrijednom” knjigom. A ustvari uopšte nije tačno. Znači pošiljalac je napravio težek carinski prekršaj.

Knjiga, rekoh neobičnog, ali modernog naslova – “Ja – bez uputstva za upotrebu”.

Nema predgovora, nema uobičajenih recenzija, što me obradova, jer to smatram nepotrebnim, ali ima njena poruka također neobičnog sadržaja: “Mene bi trebali pokazivati djevojčicama u osnovnoj školi – da vide kakve ne smiju postati”. Opa! Znači čeka me nemir. Neće me biva ovom pričom, ovim Dnevnikom, usrećiti njena autorica. Dnevnik!? Znači valja opet ulaziti u nečiji život, biti i svjedok i sudija i to samo zbog one čaše hladne švedske komunalne vode. Bolje da sam “odbolovao” tih petnaestak minuta poslijepodnevne krize. Imam jednu Amelu u Dojčlandu u Berlinu, koja kaže da je “Život dobro ili loše odigrana predstava”, glumica je pa tako s pozicije teatra posmatra svijet. Sad me u nevrijeme nađe i ova sa svojim Dnevnikom pelina i meda. Pelina će biti previše, osjećam unaprijed. Kad je već tako: dobrodošla, Amela Dželić!

Neuobičajeno, na zanimljiv način autorica počinje i završava ovu knjigu. Uputstvima!? I to tačno kome namijenjenih, što i ne mislim da bi to trebalo biti isključivi njeni čitaoci.

Treba biti dovoljno hrabar, spisateljski hrabar, svijetla obraza, pa reći “ovo sam ja i ovo je moj život”. Nije za upotrebu. Ali, ako neko ne nudi dobre savjete ne znači da je nesretan. On je samo vlasnik loših iskustava. Kojih se ne srami ali ih i ne nudi. Jer malo je onih koji su ono što bi željeli. Amela samo ponavlja nešto što je davno rekao Norman Vincent Peale – Možeš, ako misliš da možeš! Uz opet zanimljiv savjet na kraju ovog uzbudljivog Dnevnika uputstava “Mene bi trebalo pokazivati djevojkama u srednjim školama da vide kakve mogu postati”. Mudrost koju ne bi trebalo provjeravati vlastitim iskustvom. Treba vjerovati Ameli.

Između te dvije poruke, ta dva uputstva je njen život. Ako bismo površno i grubo slijedili njene poruke, knjigu bismo mogli shvatiti kao “žensku” literaturu, jer time i nenamjerno eliminiše muški dio čitalaca, kome je ona zapravo potrebnija.

Autorica je svoju knjigu naslovila kao uputstvo. Preblagog je značenja plašim se ta riječ, jer gorko je ovo iskustvo jedne žena s Balkana koja se, upletena u zabune, pita “da li je uopšte sramota biti sretan“! Da, da!

Zbunjen sam pred dilemom gdje da svrstam ovu knjigu, ovaj Dnevnik, kako ga ja uslovno nazvah, u koji literarni žanr. Savjetnik, ako takav uopšte postoji. Tumač snova ali samo za one koji sumnjaju u njegovu autentičnost. Ali ne može jer to nije san nego realni i surovi život žene koja hoće da bude čovjek. Ili da se prihvati samo i jednostavno, kako je to uradila i Amela Dželić, samo Uputstvo za one koji ne bi smjele biti takve ili za one što mogu vidjeti kakvima mogu postati.

Maštovitiji čitalac prepoznao bi u ovoj kratkoj prozi i elemente filma, kao i u većini sličnih proznih zapisa ovoga žanra. Kao što i sam naš život jeste jedna beskrajna dobro ili loše odigrana predstava, nalik na tradicionalni teatar Indije Katakali, tragičnog ili sretnoga svršetka. A nije malo jedan ljudski vijek, kakav god da je, a biće zapravo onakav kakvog smo ga mi sami ili pak okolnosti oblikovali, na šta nismo mogli ili nismo umjeli uticati.

Moglo je i očekivalo se od ovog Amelinog  Dnevnika u njemu biti više ljubavi. S više uzbuđenja, i razočaran takvim ishodom čitalac će se sresti s trenom u kome ljubav umire. kad autorica Dnevnika, glavna i jedina junakinja ove knjige, shvati da ljubav prestaje da bude ljubav. Kad sama shvati šta je ljubav, a šta je neljubav, i kad se više ne može voljeti za dvoje. Kakve surovosti može imati istinsko osjećanje.

“Ko je ljubio taj ne ljubi više, izgorjelog više ne zapali”, razočarano će veliki poeta ljubavi Jesenjin.

Ekspert za tugu

Teško se običnom čitaocu pomiriti s nekim detaljima ovog Dnevnika, u kome autorica, voditeljica ovog svojevrsnog savjetnika za promašene, upozorava da nije nemoguće biti svjestan stanja u kome shvatiš da si pretvoren u ništa i da postaješ nevažan. “Živ si, a kao da te i nema”. “Živim kao da me i nema”, kaže jedan od aktera u mom dokumentarnom filmu o Bosancima u progonstvu, “Tetovirane duše”.

Srećom i tuga ima kraj. Postoji taj sudbonosni tren koji te spašava od ponora. Nekad na taj tren moraš čekati predugo. Nekome se ne desi nikad ili to bude put čemera i jada. I treba znati kako bolje razumjeti patnju. Treba slušati Hesea: “Patnja zadaje bol samo zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati, moraš voljeti”

Je li baš cijeli naš život traganje za srećom i slobodom, pita se junakinja Dnevnika, onoga trena kad je koraknula prvi korak,  izlaskom iz autobusa, kojim se dovezla u tuđu i nepoznatu zemlju, svjesna da je sreća neriješen slučaj  i da nije sreća uvijek ni biti sretan, a da slobode zapravo i nema. Nada se ipak, a i pita se vodi li taj prvi korak ipak ka slobodi? Je li ponoć vrijeme kad nastaje i prestaje patnja? I je li to to vrijeme kad se gube ili dobijaju ključevi vlastitog života?

Počinje li ovdje Drugi čin, novom dramatičnošću ovog Dnevnika, i hoće li baš to biti taj susret s onim što ti nedostaje?
Osjećam opet da se potvrđujem kao ekspert za tugu, kako je svojevremeno zapazila moja tuzlanska drugarka Amra, gimnazijalka, sada već uspješna magistrica prava, pri susretu s mojom knjigom dokumentarne proze o Srebrenici “San o ocu”. Ti si, kaže, ekspert za tugu.

Nije me ova nepoznata spisateljica usrećila svojom pričom. Sad me ova Amela dobi za čašu hladne komunalne švedske vode, da joj u tom svijetu pelina i meda budem svjedok i saučesnik. Dok su uz nju još samo riječi kao jedini oslonac i uzdanica.
“Uzdam se u riječi”, poručuje ponižena, povrijeđena i izranjavana prošlošću i tim ranijim iskustvima, koja kako Andrić kazuje “nikad nisu uzaludna”.  

Progonstvo nije sreća, bez obzira šta vas čekalo. Ni lastavica ne napušta veselo gnijezdo kad leti za toplijim nebom i suncem, nadajući se da će kad se s proljeća vrati zateći ga pod istom strehom. A tek čovjek! A čovjek nije ptica i nije lako dva puta u svom kratkom životu biti prognan iz tog života.

Nije lako, valja priznati, voditi dnevnik. Zato književnost i jeste u oskudici za ovom literarnom formom, i ako je ima, to je vrlo malo. Jer valja biti i osobno a i literarno hrabar, treba imati spisateljske petlje pa se tako transparentno baviti sobom. I o tome objaviti knjigu. Javno! Na izvolite. Hrabrost je i voljeti javno i obavezujuće. Pred cijelim svijetom i vremenom, jer i ono je svjedok, i pred samim sobom. A to je najteža obaveza; šta ću sa sobom i svojom savješću. Valja ostati čist, jer Dnevnik nije fantazija,  dnevnik je intima, otvorena duša, istina i ispovijest poput iskrene molitve. Dnevnik je knjiga iskustava a za to su potrebna teška vremena, loši prijatelji i razočarenja.

Mogla bi se ova knjiga čitati i kao popularna uskršnja literatura, kojoj u vrijeme još uvijek dugih polarnih noći potomci Vikinga tradicionalno skraćuju praznične dane, negdje u planinama Skandinavije, da u njoj ne prepoznajemo previše autentičnog, ličnog, proživljenog iskustva. A to je već literatura, nije štivo za zabavu. Jer navodi na razmišljanje kako život prvo održi ispit pa tek onda zadaje lekcije. Tako razmišlja autorica Dnevnika.

Knjiga Amele Dželić, njen Dnevnik, njeni savjeti  mogli bi se čitati i prihvatiti i kao sociološka literatura, čiju aktuelnost, nažalost vrijeme još ne umanjuje. Naprotiv, sve je više u modi.

Osim ubijeđenosti da sam upoznao spisateljicu modernog literarnog izraza i tematike, moje čitalačko raspoloženje i odnos spram ove knjige nije narušilo ni to što je ona ipak Dnevnik pelina i meda.

Upitah je na kraju želi li ona uopšte da bude pisac, što ona ovom knjigom već jeste, na šta ona naglas, velikim slovima odgovori – želim! Uspije li da malo obuzda svoj temperament i ako ozbiljno shvati onu poruku da “možeš, ako misliš da možeš”, Amela Dželić bi mogla biti zanimljiva i vrijedna pojava u bh. književnosti u egzilu.

Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, sa adresom u Norveškoj.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here