Na muci se poznaju junaci: Svi su zaboravili jevrejsku pomoć Sarajevu tokom rata

0
190

U sarajevskoj jevrejskoj tradiciji postoji priča o Sarajevskom purimu. Ona govori o građanskoj odgovornosti i hrabrosti. Bosanski beglerbeg Mehmed Ruždi-paša pokušao je 1819. godine od uglednih sarajevskih Jevreja iznuditi veći iznos novca, te ih je zatvorio i zaprijetio smrtnom kaznom.

Noć prije nego je planirano da budu pogubljeni, predstavnik jevrejske zajednice obišao je grad i zamolio istaknutije muslimane da urade šta god mogu kako bi se zaustavila pogubljenja. Sljedećeg jutra, okupilo se nekoliko hiljada muslimana ispred vrata pašine rezidencije. S obzirom na to da je paša planirao pogubiti zatvorenike u zoru, na jutarnjoj molitvi, ljute Sarajlije, njih oko tri hiljade, provalile su u pašinu palaču i oslobodile zatvorenike.

Nisu se na tome zaustavili, nego je 249 visoko pozicioniranih muslimana potpisalo pismo i poslalo sultanu Mahmudu II, zahtijevajući od njega da smijeni, a potom i zamijeni Ruždi-pašu. Sultan je poslušao i smijenio zloglasnog upravnika Bosanskog ejaleta.

Kada je 122 godine poslije Nezavisna Država Hrvatska okupirala Sarajevo, nisu svi odobrili ustaške zločine. Postoji fotografija iz 1941. godine koja prikazuje Zejnebu Hardagu, pokrivenu muslimanku na ulici u Sarajevu, koja svojim nikabom pokriva žutu Davidovu zvijezdu koju je njena prijateljica Jevrejka Rifka Kabiljo morala nositi na rukavu. To su momenti kojima se Sarajevo i danas ponosi.

Kada je nastupila opsada bosanskog glavnog grada, Jevreji su se svih svojih nedaća sjetili, pa su pomoć uzvratili. Otvorili su narodnu kuhinju i apoteku. Nabavljali su lijekove koje niko nije mogao nabaviti, tražili humanitarnu i svaku drugu pomoć za Sarajevo širom svijeta. Na kraju su i svoju sinagogu pretvorili u smještaj za izbjeglice.

Spašavali su Jevreji Sarajevo i za vrijeme pandemije koronavirusa. O tome se sada nigdje ne piše. Kako je država konstitutivnih naroda zakazala, lobistička grupa okupljena oko američkog sudije Phillipa Weinera najzaslužnija je zbog toga što su Sjedinjene Američke Države odlučile da Bosni i Hercegovini doniraju 500.000 vakcina protiv koronavirusa, a koje proizvodi Pfizer/BioNTech. Weiner je u izjavi za jedan bosanski medij obrazložio zašto je odlučio da pomogne ovoj napaćenoj državi. Razlog je bio njegov prijatelj, violinista i hazan David Kamhi.

Hazan, mnogo poznatiji u inostranstvu nego u rodnoj zemlji, proveo je život pomažući Bosni i Hercegovini da uspije. Iako zaslužan, Kamhi takav svoj doprinos nije dočekao. Preminuo je u Sarajevu tokom pandemije. Bio je istaknuti član Jevrejske zajednice i posljednji koji je govorio ladino – jezik sefardskih Jevreja. Također, bio je jedan od onih koji je preživio holokaust. Imao je pet godina 1941, kada je muslimanska porodica pomogla njegovoj porodici da izbjegne iz Sarajeva.

Što bi se u narodu reklo, na muci se poznaju junaci. Junaci svih tih godina bili su Jevreji. Bili su dobri dok je i muke među najbrojnijima bilo. Nakon rata protiv Bosne i Hercegovine, postali su nekonstitutivni narod. Manjina. Narod koji nema pravo da ima svoga, kako bi to Dragan Čović kazao, “legitimnog predstavnika”. Mogu birati, ali ne mogu biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Zbog te diskriminacije tužili su jedinu i voljenu im Bosnu i Hercegovinu. Pobijedili su. Međutim, nepravda se nikada nije ispravila. Nema dogovora između najjačih, da bi i najmalobrojniji odlučivali o svojoj sudbini u državi u kojoj žive.

Danas u Sarajevu živi nešto manje od pet stotina Jevreja. Svakim danom sve ih je manje. Generalna sekretarka Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine Elma Softić-Kaunitz je u aprilu 2021. godine istakla da je tokom pandemije koronavirusa preminulo pet posto članova zajednice.

Jevrejska kultura nestaje sa svojim članovima, dok se vlastodršci i dalje bore za etnonacionalistički koncept države. Svi su zaboravili jevrejsku pomoć Sarajevu tokom rata. Svako malo osvane kukasti krst na zgradi Jevrejske opštine Sarajevo. Ponekad i na posmrtnici. Niko više ne spominje jevrejske doprinose bosanskoj državi, a bilo ih je mnogo. Ako se samo radi o ljudima, onda svakako moramo reći da su nas neki od njih golemo zadužili. Bili su to Isak Samokovlija, Moše Rafael Attijas, Nisim Albahari, Moritz Levy, Laura Papo Bohoreta, Kalmi Baruh i Emerik Blum, čiji bi se portreti, da postoji dovoljno razuma u ovoj zemlji, nalazili na novčanici bosanske marke. Na pravima manjine dokazuje se moć i zrelost nekog društva. Nisam vidio ljude koji su više voljeli Bosnu, a da im je ona ponajmanje dala.

Oslobođenje