Kreacija italijanske glumice Roberte Biagiarelli u predstavi „A ta Srebrenica“, ostavila bez daha bh. građane u Stockholmu, Göteborgu, Gislavedu i Malmöu!
Piše: Fikret TUFEK
U Švedskoj je, od 21. do 26. maja 2022, gostovala italijanska glmica Roberta Biagiarelli (55) i pobrala ovacije, jer. bh. izbjeglice su na italijasnkom jeziku saznale mnogo toga o svojoj BiH i genocidu u Srebrenici! Kontakt je bio lakši zahvaljujući prijevodu na bosanski na velikom platnu i uz pomoć novinarke Azre Nuhefendić, u organizaciji Bosanskohercegovačko-švedskog saveza žena u Švedskoj i agilne predsjednice Almedini Sačić i aktivistkinje Azre Jelačić, te pomoć NBV-a.
Roberta Biagiarelli (55), Fano Italija, usavršavala se u „Laboratorio Teatro Settimo“ (Torino) kod Laure Curino i Gabriele Vacis. Ona je veoma dobra prijateljica Roberta Carlosa.
Zajedno sa Simonom Gonellom i Robertom Đovanoci, 1998, kreirala je „A ta Srebrenica“ („A come Srebrenica“), bestseler pripovjedačkog teatra, koji je nošen uspjesima izveden više od 600 puta u Italiji, Španiji, BiH, Srbiji, Švedskoj… Ovaj tekst je na francuski preveo Olivier Favier. Uslijedio je dokumentarni film „Suvenir Srebrenica“ , snimljen 2006, a 2002. osnovala je kompaniju Babelia.
Trenutno koordinira projekat društvenog i kulturnog razvoja u BiH i radi novu predstavu „Snajper“.
– Kao malu djevojicu baka me učila i geografiju, pričala o Jadranskom moru, mojoj Italiji, za koju sam znala da je u obliku „čizme“, što je pobudilo znatiželju šta je s druge strane Jadrana, mislila „druga čizma“! Inspirisala me epska pjesma da je „čovjek najgora životinja“, to su potvrdila i stradanja u Srebrenici, gdje sam boravila više puta i uvidila da mnoge riječi ne počinju sa stvarnim svojim prvim slovom, pa je tako stilski i nastao naslov moje monodrame: „A“ kao Srebrenica!“
… Kako ti pade na pamet tako nešto? Čekaj Bako. A kao auto, B kao barka, C kao cuko, D kao drvo, E kao eho, F kao furuna, G kao glava, H kao hotel, I kao igla, M kao mačka, N kao nos, O kao oko.
„A ta Srebrenica“ („A come Srebrenica“)
„A“ kao Srebrenica”, autorice i glumice Roberte Biagiarelli, je teatarsko svjedočanstvo, rekonstruiše istoriju prvog genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, u Srebrenici u julu 1995. godine.
Ova monodrama je sjećanje na žrtve i upire prstom u počinitelje: to je priča o agresoru i napadnutima.
„Između svih strašnih stvari, ni jedna nije tako strašna kao čovjek“, citat kojim počinje monodrama. U osam činova nižu se potresne priče o historiji BiH, istočnoj Bosni i Podrinju sa Srebernicom.
Glumica Roberta Biagarelli, sama na pozornici postaje pripovjedačica i protagonista priče u kojoj su se državni razlozi i međunarodni politički interesi poigrali sa životima desetaka hiljada ljudi.
Prva bolest: Efekat Bosna. Ta zemlja, taj rat ne ostavlja više na miru. Imena, dokumenti, datumi, slike. Glasovi. Jedan rat pun priča, između svih jedan: primjer, mali grad u Istočnoj Bosni: Srebrenica.
Glumica govori o optužbi Richarda J. Goldstona na Krivičnom sudu u Hagu za bivšu Jugoslaviju: Ratko Mladić i Radovan Karadžić: za genocid, zločin protiv čovječanstva, povredi zakona o ratovanju.
„A kao Agresori, A kao Napadnuti, A kao Opsada. Kao opsjednuti gradovi. Jedan opsjednuti grad.“
„… Gradovi kao Vukovar, Mostar, Bihać, Goražde, Žepa, Tuzla, Zaštićene zone; Knin, izbjeglištvo, Omarska, Trnopolje, koncentracioni logori, – ne, nisu u Njemačkoj ili Poljskoj, s druge strane mora, Jadranskog mora, prije 30 godina – a zatim, tokom tri godine, centar svijeta: Sarajevo…“
Grobna tišina za Srebrenicu
„Danas su svjedočenja, glasovi, procesi, još uvijek traju. Slika, malo. Malo ih je. Učimn ponovo abecedu. A kao Srebrenica B kao Bratunac, jer priča o Srebrenici, moram prvo proći kroz Bratunac.
Scena 1. Ulice Bratunca. Vani. Dan. Jedna kola prolaze punom brzinom ulice sela. Scene panike dok prolaze. Jedan starac ga proklinje. (starac): „Dabogda ti plesao na grobu svog oca!“
Priča se nastavlja pucnjevima iz auta i iz kalašnjikova. Proljeće 1992, priča o Maru i ubijanjima.
„Oni koji su pucali bili su Srbi iz Bratunca, čovjek obliven krvlju bio je jadan Musliman koji je dolazio iz drugog sela… Srbi iz Bratubnca? To je u Bosni, Musliman je bio iz drugog sela, ali uvijek iz Bosne. Šta su radili ovi, ubijali se među sobom? Među komšijama? … Pravi problem kada je počeo rat je bilo shvatiti ko koga ubija. Nije bilo jasno. Nije nikako bilo jasno. Zašto su oni uzeli jednog Muslimana i ubili ga tek tako na sred gradskog trga. Nije nikako bilo jasno. Bože, govorilo se, šapatom, ali samo se govorilo…. Gledaj, gledaj dolazi Marko. Kažu da je jučer u kolima bio i on…“
Ubistva i zločini u ime Svetog trojstva
„Koliko ima nećaka Paja Patak?Tri. A imena? To je pozdrav Srba, Sveto trojstvo. Vidjeli ste ih u prilozima televizijskih vijesti, vidjeli ste ih, ljude i žene iz Beograda kako prolaze u povorci i upiruići put neba tri prsta. Bilo bi to kao da mi napunimo ulice jednog grada prateći svaki naš korak za znakom krsta… sve dok nisu počeli nalaziti ubijene bez malog prsta i prstenjaka – otkinuti – i onda se više niko nije smijao. Taj pozdrav napravljen na ruci jednog mrtvaca postaje znak … za Srbe..!“
I tako od scene jedan do osme scene, monodrama straha i užasa, glumica nas vodi kroz rat u BiH.
Početkom jula 1995, vojska bosanskih Srba napala je zaštićeno područje Srebrenica, gradić u istočnoj BiH. Ofanziva je trajala do 11. jula 1995, kada su jedinice bosanskih Srba ušle u Srebrenicu. Slijedila su masovna silovanja, sakaćenja, pogubljenja civila, zakopavanje živih. Ali masakr 8.372 civila sredinom jula 1995. samo je epilog priče koja je počela tri godine ranije, priče o opsadi Srebrenice.
Scena 8. Ulica u Srebrenici. Vani. Dan. Jedan muškarac od 40 godina, u uniformi, čvrsto drži jedno dijete, od 6 godina, steže mu ruke iza leđa, smije se. Pored njega jedan drugi čovjek, i on u uniformi gura nož pod grlo djeteta, urla: (Čovjek s nožem) Gdje ti je otac? (Dijete) Ne znam. (Čovjek s nožem) Zovi ga. (Dijete). (Čovjek s nožem) Vidiš kakav je otac musliman? Baš ga briga za tebe.
„12. juli – Srbi ubijaju muškarce i žene Muslimane koji su pokušali da nađu sklonište oko baze UN-a. Tijela im ostavljaju napuštena ispred bazte. Masakr izaziva paniku i strah.“… Pred očima Plavih šljemova, nenaoružani muškarci između 14 i 65 godina bili su odvojeni od ostalog stanovništva i nagomilani na stadionu. Biće ubijeni i sahranjeni u masovne grobnice. Po procjenama Crvenog krsta 8.372 su ubijeni, ali nestalo je 12.000 osoba (za preko 7.000 se još uvijek traga, oni su „nestali“)…
14. juli – hiljade muslimanskih zarobljenika odvedeno je na sabirno mjesto izvan Srebrenice. Ovdje im je naređeno da se skinu. Cijelog dana se vode u malim grupamna. Vezanih ruku na leđima, vezanih očiju, prisiljeni su da uđu u kamion i odvedeni. Kada stignu na odredište, bivaju pogubljeni. Pogubljenja se vrše od podneva do ponoći. Tu je i general Ratko Mladić.
Priče o ubijanjima i zakopanim živima
„Pogubljenja po kratkom postupku: 18, 19, 20, 21. juli. 22. jula buldožer kopa veliku jamu a na njene rubove biva postrojeno 260 ljudi s naredbom da se ne miču. Ko se makne biva ubijen, ostali bivaju gurni+uti u jamu sa buldožerom i živi zakopani. 24. juli 1995 – sa ultimatumom UN prijeti akcijama protiv Srba, „ako budu napadnute zaštićene zone. Doslovce…. Srebrenica je bila prodana, svako je stavio svoju poslijednju riječ na grad, mi, civilizirani Svijet, oni, komisije, neprijatelji, i prijatelji. UN su stavio svoj pečat.“
Srebrenica sramota na savjesti čovječanstva
„Sramota zbog zaštićenih zona, svih zapaljenih gradova nestalih u dimu, zbog plaćenika Arkana i Šešelja, zbog osuđenih ratnih zločinaca Mladića i Karadžića koji su osuđeni na dozivotnu robiju, zbog uništenih kuća u kojima su poštovani isti očičaji, zbog ubistva memorije, izgorjelih biblioteka, vjerskih objekata, uništenih matičnih knjiga, arhiva, umrlih od gladi, laži i velikih riječi, sve djece i izdaja, koncentracionih logora! Nona, Nona, da znam, sada znam. Nisu u Njemačkoj ili Poljskoj, već sa druge strane Jadranskog mora, samo prije 25 godina. Sramota zbog izbjeglica svih nacija koji se nikada više neće vratiti kući. Sramota zbog šutnje.“
Čovjek je najstrašniji
„Sila izaziva silu, iz pljačke dolazi pljačka. Grubost hoće grubost: ono što je više želi uvijek više, i završava u ničemu. Ako sam ja tako gledala sebe unazad, vi, svi vi, gledajte naprijed, i zgrozite se.
Između svih strašnih stvari, ni jedna nije tako strašna kao čovjek.“
Pohvale „Bosanskoj krajini“
– Bilo mi je lijepo s bh. graänima u Stockholmu, Göteborgu i Gislavedu, ali ovdje sam se osjećala tako lijepo, kao da sm u Bosni, ne zove se vaše udruženje uzalud „Bosanska krajina“, baš vam je lijepo u ovim prostorijama uređenim u duhu i mirisu Bosne, hvala vam i kao divnoj publici, kazala je na kraju monodrame Roberta Biagiarelli, ispraćena bravurama snažnih aplauza i poziva na „bis“!
Nisveta Cerić, predsjednica „Bosanske krajine“ i aktivistkinja Nihadeta Demirović, koja je osvojila prvo mjesto na takmičenju kera u Gračanici, uručile su motive keranja i vez na platnu u ime Aktiva žena „Bosanska krajina – „Đerdan“, glumici Roberta Biagiarelli i novinarki Azri Nuhefendić.
Roberta Biagiarelli je poznata italijanska glumica autor pozorišnih komada, dokumentarnih filmova i knjiga. Od 1990-tih nikada ima profesionalni i ljudski angažmanom za Srebrenicu i BiH.
Zajedno s drugim autorima realizovala je projekt “Transhumance of Peace”, zahvaljujući kojem je dovedeno 137 krava koje su donirane za 86 bh. porodica. O tome je snimljen i dokumentarni film, a donacijama prikupljenim u toku projekcije filmova kupljen je poljoprivredni alat: traktori, plugovi, drljače, kultivatori i dostavljeno povratničkim porodicama u istočnoj Bosni.
Zajedno s fotografom Luigijem Ottanijem (www.luigiottani.it), objavila je “Knjigu o Egzodusu” (izdanja Piemme, 2016.) o balkanskoj ruti migranata na grčko-makedonskoj granici. Zajedno sa fotografom Luigijem Ottanijem, objavila je knjigu “Shooting in Sarajevo” (“Pucanje u Sarajevu”), rođenu s idejom fotografiranja grada s onih položaja s kojih su, za vrijeme rata, snajperisti gađali Sarajevo, te tu knjigu sa dva videa poklonila „Bosanskoj krajini“. Dio projekta je izložba umjetnickih fotografija. Više o Roberti Biagarelli www.babelia.org
Azra Nuhefendić, bh. novinarka, živi i radi u Trstu od 1995. Objavila je 2011. “Zvjezde su pale”, hronike iz Jugoslavije i BiH. Osvojila je evropsku nagradu “Writing for CEE” 2010. s kratkom pričom “Voz”. 2004. dobila je nagradu “Dario D'Angelo” kao najbolja ne-talijanska novinarka.
Radila je u “Oslobođenju”, preselila1980-tih u Beograd, do početka rata radila na radiju i televiziji.
Dobitnik godišnje nagrade RTV Beograd za novinarski doprinos financijskim skandalima (1986.); nagradu “Izvještaj godine” za pisanje o štrajku rudara na Kosovu (1987). Nagrađena je za pisanje o revoluciji u Rumuniji (1989). Piše za italijansku štampu “Il Piccolo”, “Osservatorio Balcani e Caucaso”, “Nazione Indiana”, “Wal Paperu”, “Sud”. “Domani.it.
