Jasmila Žbanić za Klix.ba: 8.372 mrtva čovjeka zaslužuju da se o njima govori svaki dan

0
78

Film Jasmile Žbanić “Quo Vadis, Aida?” koji govori o genocidu u Srebrenici bit će premijerno prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji. U ekskluzivnom intervjuu za portal Klix.ba Žbanić govori o Srebrenici i ratu, ali i tome koliko je o ovakvim temama važno govoriti kroz umjetnost.

Filmski festival u Veneciji trajat će od 2. do 12. septembra, a 3. septembra će u programu 77. izdanja ove važne filmske smotre biti prikazan film o Srebrenici. Radnja filma prati prevoditeljicu Aidu, koja radi u zaštićenoj zoni UN-a u Srebrenici. Kada srpska vojska uđe u grad, 30.000 stanovnika Srebrenice, među kojima je i Aidina porodica, traži spas u bazi UN-a. Uvjerena je da su barem oni, koji su ušli u bazu, sigurni.

Film naše rediteljice učestvuje u utrci za nagradu Zlatni lav, koju je prošle godine dobio film “Joker” reditelja Todda Phillipsa. Na uzglavlju žirija koji će odlučiti o tome kome će pripasti ova prestižna nagrada je proslavljena glumica Cate Blanchett.

Vaš film se takmiči za nagradu Zlatni lav, kakva su očekivanja?

Venecija kao najstariji i jedan od tri najveća filmska festivala na svijetu omogućava da film vidi najveći mogući broj ljudi. To je ono zbog čega pravimo film, pa već samo učešće doživljavamo kao nagradu. Posebno će biti zanimljivo ove godine jer će ovo biti prvi veliki festival koji će se fizički održati od kako je proglašena pandemija. “Quo vadis, Aida?” će biti prikazan 3. septembra u 16:30 sati. Prije toga biće organizovane novinarske projekcije i press konferencija, a nakon toga još 12 prikazivanja. Za nas je nakon više od pet godina rada na filmu ovo zaista veliki događaj.

Kakav je osjećaj biti dio ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala u čijem programu je sveukupno osam žena?

Ovo je najveći broj žena rediteljica u istoriji festivala čiji filmovi učestvuju u glavnoj konkurenciji. Ta promjena nije slučajna nego je plod dugogodišnjeg rada velikog broja žena. Žene su pogledale statistike i napravile “obračun”. To što je danas veći broj žena na festivalu ne govori o tome da žene prave bolje filmove nego što su ih ranije pravile, nego da su se izborile pravo na svoj glas i vidljivost unutar strukture moći koju vode muškarci. Izuzetno važan pokret je #MeToo, koji je pokazao koliko je neravnopravnosti i nasilja u filmska industriji.

Koliko je teško bilo napisati scenarij i režirati ovaj film? Srebrenica je miks politike i ljudskih emocija… Koje su najveće poteškoće s kojima ste se susretali za vrijeme rada na ovom projektu?

Damir i ja smo u toku izolacije odlučili da napišemo šta smo sve prošli da bi snimili ovaj film. Obično za takvo nešto nikada nemate vremena, ali u martu kada je sve bilo stalo pa smo počeli da se sjećamo i zapisujemo šta se dešavalo u proteklih pet godina koliko radimo na filmu. Sada imamo skoro 100 stranica teksta i izgleda kao dobro istraživanje, ne samo o profesionalnim izazovima koje smo imali, nego i dokument o vremenu u kojem živimo. Prolazili smo najgora ludila i apsurde kada smo htjeli i odustati, ali smo doživjeli i najdivnije stvari. Jedna stvar koja je sigurna, bilo je puno više sila koje su željele da se ovaj film dogodi, ma kako ozbiljne i opasne su bile one koje to nisu. Sreli smo puno ljudi koje su svojom dobrotom, žrtvovanjem, zalaganjem učinili da film može nastati.

Scena sa snimanja
Scena sa snimanja

Zašto je važno da govorimo o ovakvim temama kroz filmsku ili bilo koju drugu vrstu umjetnosti?

Zato što očito još uvijek živimo u “ratu” koji nismo riješili, nismo ga ni shvatili, ni dokumentovali, ni priznali, a kamo li prevazišli. Zato što 8.372 mrtva čovjeka zaslužuju da se o njima govori svaki dan. To su bili nečiji sinovi, očevi, muževi… Iza svakog od njih stajala je i stoji mnogo ljudi koji ih voljeli, sa kojim su dijelili život, planirali budućnost. I neko je odlučio da nisu vrijedni da žive. Zašto? I mi i sljedeće generacije moramo znati šta se desilo. Film ne pretendira da informiše, za to postoje Haški dokumenti, nego postavlja pitanja empatije i solidarnosti kojih nam svima danas fali.

U našem društvu se vrlo često osuđuje činjenica da reditelji i dalje biraju snimati filmove povezane s ratom u BiH. No, s druge strane, filmski profesionalci iz svih dijelova svijeta ohrabruju ovakve projekte i smatraju da je sasvim logično i prirodno snimiti film o onome što se dešava/što se desilo na prostorima s kojih reditelj dolazi. Kako vi odgovarate na komentare da “imamo previše ratnih filmova”?

Vaša konstatacija me podsjeća na priču prijatelja iz jednog hotela na Jadranu koji su radili anketu za goste. Većina gostiju su bili Englezi koji su u anketi izjavili da se najviše vole kupati u bazenu jer je u moru puno hobotnica kojih se plaše. Hotelijere je jako začudio ovaj odgovor jer u tom dijelu Jadrana skoro da i nema hobotnica, a nikada ni jedna nije nekoga napala. Primjedba da je previše ratnih filmova mi izgleda kao ovaj strah od hobotnica. Bosanski autori su snimili koliko je meni poznato tri ili četiri ratna filma u posljednjih 25 godina. Ovo je moj prvi ratni film. Iskreno mislim da nam fali filmova o svemu onome što se dešavalo 92-95 i da nam fali filmova koji govore o nama danas. Film, kao ogledalo, pomaže da vidimo sebe i druge. Danas ljudi stvaraju sliku sebe baziranu na onome kako ih predstavljaju dnevne novine, a to je izuzetno površno i u zadnje vrijeme izuzetno negativno. Naši narativi o ratu su uglavnom oni u svakodnevnoj političkoj zloupotrebi. Trebaju nam kritički narativi i drugačije perspektive. Također netačno je da “neki profesionalci iz svih dijelova svijeta” žarko žele da finasiraju naše filmove, kako o ratu, tako i o bilo čemu drugom. U svijetu i Evropi, postoji razvijena filmska industrija sa vrlo rigoroznim standardima unutar koje morate odgovoriti zahtjevima na vrhunskom nivou da bi ne neko bio spreman da ulaže u vaše projekte.

Scena sa snimanja
Scena sa snimanja

Naposljetku, u svojim filmovima stalno obrađujete teške i vrlo ozbiljne teme i, iako je možda rano pitati, ima li planova/ideja za naredno filmsko ostvarenje? Kakvu su generalno planovi za naredni period, gdje ćete predstaviti “Quo vadis, Aida” nakon Venecije?

Film počinje svoj život, postoji veliki interes za prikazivanje u mnogim zemljama. Naš plan je bio da film pokažemo u BiH odmah nakon Venecije. To sada nije moguće. Premijeru ćemo organizovati čim to za građane bude sigurno. Sada je najvažnije da ljudi budu zdravi. U evropskim kinima, ako bude sve u redu, film bi trebao početi igrati na proljeće. A što se tiče novih filmova radim na tri projekta, svaki je u različitoj fazi razvoja.

Upravo smo od fondacije za kinematografiju dobili sredstva za dokumentarni film o Emeriku Blumu, geniju koji nas već godinama inspiriše. Njegov moto je bio Likvidacija amaterizma! Potrebno je ponovo učiti od takvih ljudi. Razvijamo TV seriju o opsadi Sarajeva i igrani film o 4 generacije žena moje porodice koji se zove “Moje žene”. Uz moje filmove Deblokada priprema i nove filmove Alena Drljevića i Alde Tardozzija. Smatramo da Bosna i Hercegovina ima ogroman, a nedovoljno iskorišten filmski potencijal.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here