Inzko: Dodik je već priznao genocid, a i Ratko Mladić

0
163

Sa istim Ustavom kakav je danas na snazi u Bosni i Hercegovini je urađeno mnogo, ali vrijeme je da se on mijenja, ako ništa bar u dijelu u kojem vrijeđa i diskriminiše ljude, kaže visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini BiH i specijalni predstavnik Evropske unije (EU) Valentin Inzko, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Opstrukcije političara iz Republike Srpske (RS) su, smatra on, razlog zbog koga još nema gašenja Ureda visokog predstavnika (OHR).

Inzko najavljuje i kako će nova američka administracija, predvođena izabranim predsednikom Joeom Bidenom, osnovati tim koji će raditi na Bosni i Hercegovini, zajedno sa Evropom, i Njemačkom.

RSE: Članovi Predsjedništva BiH usaglasili su se zajedničkom izjavom o obilježavanju 25. godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Do sada su se razilazili po tom pitanju, kao i po pitanju Dana državnosti BiH koji se u Republici Srpskoj ne slavi. Koliko se poštuje Dejtonski sporazum i da li je zaista on kočnica napretku, kako to navode političari u zemlji?

Inzko: Neki kažu da je kočnica, neki čak kažu da je to ‘željezna košulja’. Međutim, pogledajte samo prvih deset, dvanaest godina Dejtonskog mirovnog sporazuma i vidjet ćete da su, sa istim Ustavom, sa Dejtonom koji se nije mijenjao, bili mogući zaista ogromni uspjesi.

Kad sam došao ovdje kao ambasador, ‘95-’96, nije bilo granične policije, svako je mogao da se šeta, da uđe u državu, nije bilo zajedničke zastave, himne, nije bilo solidne valute – sad imamo jednu od najstabilnijih valuta u Evropi, a sve je to bilo trostruko – tri vrste registarskih tablica, tri zastave, tri himne. Sve to se uradilo tada sa postojećim Dejtonom, ali naravno, bila je tu i dobra volja, bila je tu jaka međunarodna zajednica i mislim da su tih prvih deset godina bile izuzetno uspješne godine, sa ovim istim Ustavom.

Rođeni na pogrešnoj strani

RSE: Prema mišljenju ambasadora SAD Erica Nelsona možda je došlo vrijeme za promjene dejtonskog Ustava BiH. Je li i u kojim dijelovima, ako mislite da jeste?

Inzko: Ja mislim da je to normalno. Prije 25 godina bili smo mlađi, nije isto vrijeme kao tada. Uzmite samo Španiju, i tamo je bio građanski rat. Kada se Španija pripremala na članstvo u Evropskoj uniji, nisu mijenjali postojeći nego su napisali potpuno novi ustav. To je trajalo devet godina, tako su se pripremali.

U Bosni i Hercegovini je to nešto teže. Neki misle da će onda doći do centralizacije Bosne i Hercegovine. Mi znamo da je Republika Srpska totalno centralizovana, ali Bosna i Hercegovina nije i nikada neće biti centralizovana, ali ona mora biti funkcionalna. Funkcionalna da neke stvari jednostavno funkcionišu.

Druga stvar, mi imamo sada pet ili šest odluka Evropskog suda za ljudska prava. Vi znate da se ovdje već 25 godina vrši veoma, veoma gruba diskriminacija deset posto stanovništva, a to je stanovništvo koje se rodilo na pogrešnoj strani – recimo, svi Srbi iz Sarajeva, Bošnjaci iz Srebrenice, Banjaluke i Hrvati iz Republike Srpske, ne mogu se kandidovati, pa i da su Ajnštajni, pa i da imaju deset Nobelovih nagrada, oni se ne mogu kandidovati.

Da ne pričam o mješovitim brakovima i djeci, da ne pričam o Sejdiću i Finciju i svim manjinama, a ima oko 16 manjina, znači to je 10 posto, a to je 300.000 ljudi koji se ne mogu kandidovati za mnoge funkcije u državi. To je teška uvreda i diskriminacija. Znači, samo po tom osnovu isto treba Ustav da se mijenja.

Veliki antivladini protesti u BiH, februara 2014. godine, potencirali su građanska prava, prava na rad, te osnovna ljudska prava iznad nacionalnih. Protesti su inicirani nakon objave insolventnosti u četiri privatizirane fabrike u Tuzli, a proširili su se na cijelu BiH.

RSE: Međunarodna zajednica je nakon nametanja odluka prepustila domaćim političarima da nađu kompromis i naprave potrebne promjene. Da li je to prema Vašem mišljenju bila dobra odluka, imajući u vidu rezultate i ovo da mi toliko godina kasnije govorimo o istim pitanjima?

Inzko: To je bila fantastična odluka i to je zaista funkcionisalo u Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji, Slovačkoj, Češkoj. Ne smijemo zaboraviti da su Estonija, Latvija i Litva bile u sovjetskom sistemu, imali su kolhoze itd, nije bilo društvenog vlasništva, bilo je gore nego ovdje, u Jugoslaviji, a one su se zaista oporavile, sada su moderne države, sve su u Evropskoj uniji. To je bila domaća odgovornost.

Međutim, ja mislim da smo ovdje, u Bosni i Hercegovini, malo prebrzo prešli na domaću odgovornost, prebrzo smo vjerovali nekim političarima da će oni sve sami učiniti. I evo efekta – prvih deset, dvanaest godina jako uspješnih, drugih deset, dvanaest godina neka stagnacija, čak je u nekim oblastima išlo nizbrdo. Zato moramo razmišljati o nekoj trećoj fazi koja bi obuhvatala neke dobre elemente iz prve faze.

RSE: Upravo zbog toga građani, a i neki političari, očekivali su da Vi iskoristite bonska ovlaštenja (mogućnost da smijeni sa dužnosti zvaničnike koji krše zakonske obaveze i Daytonski mirovni sporazum, te da, kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela BiH) ​i počnete ponovo sa nametanjem odluka. Zašto niste?

Inzko: Kao što sam rekao, imali smo prvu fazu kada smo koristili bonska ovlaštenja, ne svakodnevno ali dosta puta, preko 800 puta, oko 200 političara više nije moglo da učestvuje u političkom životu, ja sam ih sve pomilovao, da znate, jedan od njih je bio Mirko Šarović, ili gospodin Jovičić, ministar unutrašnjih poslova RS-a, bivši, međutim, mi smo odlučili da u drugom periodu, posljednjih deset, dvanaest godina, da bonska ovlaštenja u suštini više ne koristimo, ja sam i od međunarodne zajednice dobio takvo uputstvo, da čekamo domaća rješenja i da domaći političari sve rješavaju.

To se, naravno može promijeniti, ali takva je bila politika posljednjih deset godina – međunarodna zajednica je čekala da domaći lideri nađu rješenja za sva pitanja.

RSE: Kakav bi novi angažman međunarodne zajednice mogao da se očekuje nakon dolaska gospodina Bidena na mjesto predsjednika SAD? Iz Republike Srpske već je rečeno kako bi bilo kakav angažman SAD vodio možda i raspadu BiH.

Inzko: Nema govora o tome. Gospodin Biden još nije dao svoju zakletvu, to će biti 20. januara, međutim već se naslućuje njegov tim. Neka imena već poznajemo. Recimo, ministar vanjskih poslova, gospodin (Anthony) Blinken (verovatno budući američki državni sekretar, prim.aut.), vrlo je interesantna ličnost, ne samo zato što je završio nekoliko fakulteta i što zna situaciju na Balkanu, već je njegov poočim bio u Aušvicu, u konclogoru, znači, novi ministar vanjskih poslova Amerike zna šta je to holokaust i on će, ne sam, ali će osnovati tim koji će raditi na Bosni i Hercegovini, zajedno sa Evropom, zajedno sa Njemačkom.

Ja sam siguran da ćemo mi otvoriti novo poglavlje i da će 2021. godina biti jedna jako uspješna godina saradnje između Evrope i Amerike. Ja sam tu jako optimističan.

RSE: To vodi jednoj jako bitnoj temi, a to je zatvaranje Ureda OHR-a, što bi značilo da je Bosna i Hercegovina funkcionalna država. Međutim, sada insistiraju Rusija i Republika Srpska, ali se takvi zahtjevi mogu čuti i iz Federacije BiH, odnosno iz HDZ-a (Hrvatska demokratska stranka), da se to dogodi vrlo skoro. Kada će, po Vašem mišljenju, doći vrijeme da se OHR zatvori i kako gledate na to insistiranje koje traje godinama?

Inzko: To bi bio veliki uspjeh ako bi se OHR zatvorio. Kada sam došao ovamo 2009. godine, dobio sam u ruke papir, Komunike, i tamo je lijepo pisalo: Imamo mi dnevni red koji se zove 5+2, to treba ispuniti – knjiženje vojne imovine, državne imovine itd, to treba ispuniti što brže i što brže zatvoriti OHR.

Međutim, kad sam ja došao na teren i vidio kakva je situacija, da drugi uslov nikako nije ispunjen, a drugi uslov je veoma jednostavan – pozitivna procjena situacije u Bosni i Hercegovini, a puno ispunjenje Dejtona, a Dejton ima svoja poglavlja kao što je povratak izbjeglica itd.

Naravno, međunarodna zajednica mi je skraćivala i smanjivala proračun, ali do zatvaranja OHR-a nije došlo zbog situacije. Političari koje ste Vi spomenuli, i stranke koje ste spomenuli, baš one mi pomažu da Ured OHR-a i OHR ovdje još ostaje. Već smo knjižili vojnu imovinu u RS-u.

Kada bi oni sve ove uslove ispunili, kada bi oni priznali sve presude Ustavnog suda, recimo u državnoj imovini, već davno bi OHR bio zatvoren. Ali, trenutačno, to nije slučaj, jer međunarodna zajednica ne može da da pozitivnu procjenu situacije, a Vi, kao novinarka, prosudite da li se situacija koju imamo može nazvati pozitivnom.

Zakon o negiranju genocida u BiH će biti kad tad

RSE: U posljednjem izvještaju Vijeću sigurnosti UN upozorili ste na odnos prema osuđenim ratnim zločincima, te upozorili Dodika da skine tablu s imenom Radovana Karadžića i promijeni naziv studentskog doma ili da se suoči sa zabranom putovanja u zemlje Evropske unije. Ima li reakcija iz EU povodom ovog Vašeg prijedloga?

Inzko: Ima dvije vrlo važne reakcije. Bivši savjetnik za vanjsku politiku kod Angele Merkel, gospodin Christoph Heusgen, koji je ambasador u Njujorku, u Savjetu bezbjednosti, rekao je da je negacija genocida neprihvatljiva, da treba usvojiti zakon o negaciji genocida, to je rekao on. Naravno, svi moderni narodi u Evropi, svi imaju zakone o negaciji holokausta.

Znate da je jedan engleski novinar, koji je u Beču negirao holokaust, dobio tri godine zatvora. Švicarska ima zakon o zabrani negacije genocida, i Belgija. To će biti i u Bosni i Hercegovini, kad tad.

Međutim, najveća pomoć mi je došla od ministra vanjskih poslova Njemačke, Heiko Maasa, koji je prije nekih petnaest dana, 28. oktobra, rekao da za države koje negiraju genocid nema mjesta u Evropskoj uniji. Ni za političare koji negiraju genocid nema mjesta u Evropskoj uniji. Mi se nismo dogovarali, ali on je to rekao.

To je bila najveća do sada podrška, dolazi od jednog velikog naroda kakav je njemački, koji ima svoja iskustva. To vrijedi još više.

RSE: Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je u jednom od intervjua da Srbi nikada neće priznati genocid u Srebrenici. Šta se u tom slučaju, ako se nametne, može da očekuje, kako će izgledati primjena u praksi?

Inzko: Ne treba Dodik da priznaje genocid. On ga je već priznao. Kod Senada Hadžifejzovića (urednika na lokalnoj tv stanici) priznao je da je izvršen genocid, ja sam taj video gledao, tamo je čak dva puta rekao da je u Srebrenici izvršen genocid.

Samo da podsjetimo – da se vršio genocid u Bosni i Hercegovini, o tome je govorio i Ratko Mladić lično. Naime, 12. maja 1992., na sjednici parlamenta Republike Srpske pričalo se o etničkom čišćenju. O etničkom čišćenju govorili su arhitekti tog čišćenja Krajišnik i Karadžić, i tada je Ratko Mladić rekao: ‘Pa, ljudi, kako ćemo to napraviti? U nekom selu, ja nemam sito da znam da li su tamo Bošnjaci ili Srbi i koji su koji, ili ću pobiti sve. Kako ću ja to objasniti svijetu, gospodine Krajišnik? Pa ljudi, to je genocid.’. To je sam Ratko Mladić rekao.

Ne treba se brinuti Dodik da li se desio genocid ili ne. To su sve dokazali međunarodni sudovi, a Međunarodni sud u Hagu osnovalo je Vijeće bezbjednosti, znači Rusija, Amerika, Francuska, petnaest članica, i 1993. osnovan je sud za ove ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

To treba poštovati. Sud ima mnogo dokaza, još nikad nije ni u jednom ratu bilo toliko dokaza, toliko dokumentacije. To treba poštovati, poštovati odluku Savjeta bezbjednosti koji je osnivač tog Suda.

Ja mislim da je Srbija bila vrlo blizu toga da prizna genocid, ona je rekla da priznaje sve presude, da je to bio veliki zločin itd. Po tome bi se morao orijentirati i Milorad Dodik, koji je već 2008. godine priznao da se vršio genocid. Tada je čak rekao da treba isporučiti Karadžića u Hag.

Ne branim Komšića, ali ne postoji povjerenje u Čovića

RSE: Da li razumijete razloge nezadovoljstva hrvatskih predstavnika u BiH, te tvrdnjama da su Hrvati marginalizovani, te koliko stanje komplikuje nespremnost Zagreba da prihvati Željka Komšića kao predstavnika hrvatskog naroda?

Inzko: Ja neću braniti Željka Komšića, ali Komšić je izabran po istom zakonu, po istom Ustavu kao gospodin (Dragan) Čović (lider HDZ u BiH, prim.aut.) prije njega. Ništa se nije mijenjalo. Jedino što se vjerovatno mijenjalo jeste da više ne postoji povjerenje u gospodina Čovića. To povjerenje treba, naravno, opet uspostaviti.

Inače, što se Hrvata tiče, ja potpuno razumijem njihovu frustraciju. Oni su jako nezadovoljni, oni imaju osjećaj da je neko drugi birao njihovog člana Predsjedništva. O tome treba ozbiljno razgovarati. Zato mi je jako drago da su Izetbegović i Čović potpisali dogovor, ne samo o Mostaru, nego i o Izbornom zakonu. Na tome treba raditi.

Što se tiče Hrvata, Vi ste rekli da su marginalizovani. Oni su svakako najmanji od konstitutivnih naroda i jer su najmanji, oni treba da imaju malo više, da bi se osjećali dobro.

Ali nije sve samo negativno, moramo biti iskreni. Recimo, tamo gdje su Hrvati u većini, Neretvanski kanton, Livno, itd, tamo oni mogu da si naprave malu Kaliforniju. Tamo im niko ne smeta, tamo nema puno Bošnjaka, nema Dodika, nema nikoga. Oni mogu tamo sve realizirati i da budu kod sebe, na malom prostoru zadovoljni, da tamo razviju malu Kaliforniju itd.

To je sve moguće i to treba raditi, kao što to radi recimo Bavarska, u Njemačkoj. Bavarska je dio Njemačke, to nije sporno, ali oni imaju svoju ambasadu u Berlinu, a na ambasadi se lijepo vide tri zastave – evropska, bavarska i njemačka zastava. Oni su unutar Njemačke jako uspješna pokrajina, kao što je Kalifornija unutar Amerike uspješna država. To bi sve mogli i hrvatski kantoni, da budu najbogatiji, da imaju najbolje zdravstvo, najbolje škole. To nikome ne smeta.

Ujedno, kad bi se riješio i taj Izborni zakon, ne bi bilo tih frustracija, a u Izbornom zakonu naravno da se poštuju i sve odluke Evropskog suda za ljudska prava i mišljenje Venecijanske komisije.

RSE: A koliko ulogu tu igra nespremnost Zagreba da prihvati ono što se događa u BiH i poruke koje ta susjedna država na koju se ugledaju Hrvati iz BiH ima na to stanje.

Inzko: Hrvatska je potpisala, kao i Srbija, ali i BiH, Dejtonski mirovni sporazum. Jasno je da je Hrvatska zabrinuta u dosta primjera i da se brine o Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Ali, moraju oni tu jednu novu procjenu napraviti, jer Hrvati u BiH nisu dijaspora.

Oni nisu neka manjina. Oni su konstitutivan narod i tako Hrvate ovdje treba tretirati, ali, naravno svaka pomoć je potrebna i svaka pomoć je dobrodošla. Meni bi bilo drago ako bi Hrvatska masivno investirala i u Posavini u RS. Tamo je nestalo 150.000 Hrvata, ali njihova zemlja je još tamo. Da se ta zemlja koristi, da se naprave neke velike farme, da procvjeta Hercegovina, da ima investicija u Žepču, svugdje. To bi bila najveća pomoć.

Onda bi Hrvati imali zaposlenje, fine škole, fine bolnice i onda bi se osjećali ovdje mnogo bolje nego sada. Ali, naravno, treba mijenjati i neka zakonska rješenja koja nisu zadovoljavajuća, ali sve u okviru ustava i presuda međunarodnih sudova.

Nakon izbora ljudi slobodnije dišu

RSE: Lokalni izbori su pokazali rađanje novih političkih tendencija u BiH. Da li je u pitanju šira promjena političkog kursa u zemlji, bitna promjena u javnom mnijenju?

Inzko: Kada se šetamo po sarajevskim ulicama to se sigurno osjeća. Ljudi dišu slobodnije, veselije. Ali, ipak moram braniti gospodina Maria Nenadića, premijera Kantona Sarajevo, pošten i fin gospodin. On nije izgubio zbog sebe, nego zbog nekih okolnosti. Ali, on kao ličnost, svaka mu čast i takvih treba, naravno više.

Isto tako u Banjaluci, ja mislim da je je gospodin Radojičić jedan fin gospodin i nije izgubio zbog sebe. On da je bio sam ili njegova partija, vjerovatno bi pobijedio, ali je izgubio jer se kandidirao za SNSD. Onda ima Bijeljina, gdje mislim da je narod kaznio Miću Mićića što je mijenjao lojalnost i partiju. Tu su razni faktori.

Iskreno da vam kažem za Derventu ne znam. Ona ima 12 posto eksporta (izvoza) iz Republike Srpske, što je jako puno, a gradonačelnik je izgubio. Valjda su tamo neki lokalni faktori. Onda imate Prozor/Ramu, čini mi se Livno i Tomislavgrad. To su sve interesantne stvari.

Pogotovo u Sarajevu je došlo do velikih promjena i meni je drago, moram iskreno da kažem, da će biti novi načelnik Općine Centar Srbin. Mislim, on je dobar čovjek, ali je reći ćemo i Srbin, i naravno, legenda Bogić Bogićević da se vraća u javni život. To su fantastične vijesti.

Jedna gospođa na televiziji, starija, pitali su je na ulici kako se osjeća, a ona je plakala i rekla: ‘Vraća se staro Sarajevo’.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here