BHRF INTERVJU / Dr. Adnan Mahmutović: Dodjela Nobela Handkeu vratila me u dane izbjeglištva

0
1131

Težak je bio životni put dr. Adnana Mahmutovića (45) iz Vrbanje kod Banjaluke, koji je zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu morao s porodicom (otac sada rahmetli Fikret, radnik u Incelu, mati Sadeta, trgovac u ”Boski” i mlađi brat Nedim) napustiti 1993. rodnu Vrbanju sa 18 godina i doći u Švedsku: Vårgårda, Uddevalla, Mullsjö, Stockholm…

Adnan je morao napustiti srednju Metalsku školu nakon 3. razreda (prethodno završio osnovnu ”Ajša Karabegović”, danas ”Stanko Rakita”!). Pošto Švedska nije priznavala srednje škole iz BiH, nastavio je na školi za opšte obrazovanje (komvux) da bi položio predmete za gimnaziju, uporedo radeći kao asistent za pomoć drugoj osobi. Upisao se na Katedru za engleski jezik 2000. i završio magisterij 2002, nastavio studij filozofije do 2004, kada dobiva stipendiju za doktorat iz postkolonijalne književnosti od ”Wallenberg Stiftelsen”. Doktorirao je 2010. englesku književnost (postkonolijalni smjer), od 2014. radi kao lektor, predaje književnost i kreativno pisanje na Stockholm univerzitetu, na Katedri za engleski jezik (Department of English), da bi postao docent 2019. Mahmutović je predvodio manifestaciju koju je podržavao i Savez bh. udruženja u Švedskoj: ”Protiv dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu” 10. decembra 2019. u Stockholmu, te time postao jako poznat i izvan Švedske, o čemu je čak i kao reporter izvještavao i za Aljazeera Balkans.

Razgovarao: Fikret TUFEK

Ko je dr. Adnan Mahmutović?

U zbirci „Život na drugom jeziku“, koju je priredila Vesna Vircburger (JP Službeni glasnik 2019,  232 str), predstavljeno je 20-ak svjetskih autora sa Balkana koji pišu na stranim jezicima (npr. Stevan Tontić, Predrag Finci, Velibor Čolić, Bekim Sejranović, Jasmina Tešanović), Mahmutović je predstavljen ovako: „Adnan Mahmutović je bosansko-švedski pisac i predavač na Univerzitetu u Stokholmu, gdje vodi masters program za transnacionalno kreativno pisanje. Autor je The Craf tof Editing (2018), Visions of the Future in Comics (2017), How to Fare Welland Stay Fair (2012), Ways of Being Free (2010), Thinnerthan a Hair (2010).“

Naziv tvoje doktorske disertacije? (objavljene Rodopi 2010.)

“Putevi slobode: autentičnost i zajedništvo u izabranim djelima Rushdie, Ondaatje i Okri” (Waysof Being Free: Authenticity and Community in Selected Works by Rushdie, Ondaatjeand Okri, izdavač Rodopi 2010). Knjiga se bavi pitanjem tenzije između individualizma i nacionalnog identiteta kod osoba koje potiču iz bivših engleskih kolonija. Uglavnom je to nešto što je blisko meni, odnosno svima nama koji smo izbjegli iz rata, taj neki život između onoga što želimo biti i onoga što od nas traže naše nacije (odnosno možda najviše razni nacionalisti).

Objavio si prvu knjigu na engleskom i dobio prvu nagrade za pisce početnike u Engleskoj?

“Tanji od dlake” (Thinnerthan a Hair, izdavač Cinnamon Press 2010), je moj prvi roman koji sam pisao potajno dok sam doktorirao i koji je na konkursu za najbolji prvi roman u Engleskoj dobio prvu nagradu i time i objavljivanje. To je bilo 2008, a roman je izašao 2010. Priča prati Fatimu Begović, njeno odrastanje u prijeratnoj sjevernoj Bosni (mjesto je neka mješavina Banja Luke i Kotor Varoša bez spominjanja imena), njenu prvu i zadnju ljubav, početak rata, izbjeglištvo u Travniku i Zenici, i na kraju odlazak u Njemačku i odlazak u prostituciju. Naslov naravno asocira na tzv ”Sirat ćupriju”, koju je moja rahmetli nana Rasima koristila kao metaforu izbjegličkog puta.

Ljudi žele uspjeti u životu, ti si čak napisao knjigu o tome, ali i druge knjige?

Ne baš. Knjiga se zove “Kako uspjeti i ostati pošten” (slobodan prijevod) (How to Fare Welland Stay Fair, izdavač Salt Publishing 2012), i mada ”fare well ima i značenje uopšte da dobro prođeš u životu, naslov je je ironičan, ako ne i sarkastičan. Namjerno zvuči kao neka self-help knjiga, a radi se o izbjegličkom životu, koji je moja okupacija. Kad se sastave te dvije riječi u farewell, to onda znači „zbogom“ tako da se na engleskom kroz igru s riječima dobiva više konotacija izbjegličkog života. Ostale knjige su: “Budućnost u stripskoj umjetnosti” (Future in Comics, izdavač McFarland 2017) je tematska knjiga. “Redaktura priča” (Craftof Editing, izdavač Routledge 2018) je pedagoška knjiga za buduće urednike koji rade blisko sa piscima da poboljšaju nečije priče, i to je najviše prošireno kod izdavačkih kuća po Engleskoj i Americi, dok možda ne baš po mnogim drugim zemljama. Zadnja knjiga, najnoviji roman, “Pod majčinim nogama” (At the Feet of Mothers, izdavač Cinnamon Press 2020) izlazi sad u maju.

Privatni album / facebook

Ko je privatno Adnan Mahmutović?

E na to možda samo može odgovoriti supruga Merima, s kojom sam u braku već 21 godinu. Merima je isto iz Vrbanje, ali se u Vrbanji nismo znali, već smo se upoznali u Stockholmu! Imamo dva sina: Emin (20) i Faris (16) i kćerku Aidu (9).

Koji ti je jezik lakše govoriti: bosanski, švedski ili engleski?

Meni je najlakši engleski, moj treći jezik, a bosanski i švedski su mi otprilike isti. Time, dakle živeći dosta kroz jedan jezik, koji ne pripada ni jednoj mojoj nacionalnosti, ja nemam neko tipično osjećanje, pogotovo ne nacionalno, za bilo koju naciju, ali obje volim i to se vidi puno iz moga rada.

U tvojoj priči “Sasvim bez prokletstva”(68-74 strana), objavljenoj u zbirci Vesne Vircburger“Život na drugom jeziku”, odgovaraš zašto kao Bosanac u Švedskoj pišeš na engleskom jeziku, a tu nailazimo na opis kojim jezikom govoriš?

„Kroz svaki intervju koji sam dao od početka karijere proteže se jedno pitanje: zašto pišeš na engleskom jeziku, a ne na bosanskom, ili barem na švedskom? Moj najiskreniji odgovor je uvijek: Zato što moja majka ne govori engleski. Previše je intimna ta veza majke i maternjeg jezika, i mislim da bi me dr Frojd makar potapšao po ramenu ako ne i rekao svaka čast. Nije joj ni švedski jača stranaali zašto rizikovati. A ni meni švedski nikad nije postao jača strana jer sam ga učio uporedo s engleskim u svojim dvadesetim godinama, od raznih izbjegličkih kampova do večernjih škola, i onda, igrom slučaja, nastavio s razvojem ovog kolonijanog a ostavio ovaj drugi skandinavski po strani. Padao je i švedski sve više pod uticaj engleskog pa čak kažu neki kod mene na katedri za englesku književnost da se Švedi već praktično rađaju dvojezični ili s nekim novim hibridnim švedskim. Niko tu više ne razumije Strindberga.“

„… Htjeli su da moji likovi govore kako ja nisam nikada čuo da ljudi govore dok sam odrastao. Sorry, but mygrandmadidnotspeakthatway. Izvini, al’ nije moja nena baš tako pričala. Često se sjetim da sam isto doživio u trećem razredu srednje mašinske škole, pred sami rat, kad je nastavnica SH-HS došla u po polugodišta i rekla da odsada učimo srpski jezik. Sjećam se učionice. Sjećam se da je svjetlo bilo slabo. Miris ulja koji smo donijeli na prstima i odjeći iz radionice. Sjećam se temperature. Nekako i toplo i hladno. „A šta smo to dosad učili?“, pita jedan učenik. Ne sjećam se šta je odgovorila. U to vrijeme niko nije govorio o bosanskom jeziku. Ali znam da je odgovor otišao negdje u moju podsvijest da se igra pingponga sa egom, superegom i idom.“

Jezik je uvijek pitanje svih koji žive u drugoj sredini, ne samo nas pisaca, i to neko gubljenje maternjeg jezika je uvijek po dijasporskim društvima nekako simbol gubljenja identiteta, zabrinutosti za budućnost itd. Kad me je Vesna pozvala da nešto napišem na tu temu prvo sam se sjetio da sam o tome pisao mnogo puta u pričama na engleskom ali sam htjeo da uradim nešto novo, nešto drugačije, nešto smješnije. Jezik je nešto intimno, i zato se i na engleskom kaže „maternji jezik“ kao i na mnogim drugim jezicima. Zato sam se malo poigravao sa pojmovima majke i nene. Ono što znamo je koliko može postojati uticaj nacionalizma u oblikovanju jezika nakon kriza kao što su ratovi, i nacionalizam obično koristi u svoje loše svrhe taj pojam majke, dakle da bi nametnuo nešto. To se vidi u ovim isječcima al i u još jednom gdje ja Srbima u Banja Luci zvučim kao stranac jer ne pričam kao oni.

Tvoja radna karijera u Švedskoj?

Od 1998. sam radio noćne smjene, kao lični asistent sa jednim čovjekom do njegove smrti 2011, onda još 2 godine kao šef grupe asistenata za druge. Na taj način sam se školovao da ne bih uzimao kredite, a radio sam i djelimično dok sam doktorirao. U tom periodu nisam radio puno radno vrijeme. Nakon što sam postao doktor, teško je bilo dobiti stalni posao, pa sam uporedo nastavio raditi kao asistent, tako da sam imao dva posla. Od 2014. dobivam stalni posao pri Katedri, a od 2019. i titulu docenta.

Kako je biti izbjeglica u Švedskoj?

Kako kada. Postoje momenti, kao npr. ovih njeseci od kada je Švedska akademija dala Nobelovu nagradu za književnost Peteru Handkeu, osjećam više kao izbjeglica nego 1990-tih. Ali istovremeno, s obzirom da sam zajedno sa mnogim drugima aktivistima mogao da učestvujem u protestima, osjećao sam da mogu, kao Šveđanim, da to radim u ime i švedske nacije. Ta dvojnost je bila ključna u svemu ovom i mislim da od nje zavisio dobrim dijelom i uspjeh ove značajne manifestacije.

Privatni album / facebook

Tvoje viđenje bh. dijaspore u svijetu i Švedskoj?

Do 10. decembra 2019, kada je održan protestni skup u Stockholmu, nisam imao dobro mišljenje o dijaspori, vidio sam je kao raznoliku grupu bosansko-švedskih građana, iz iskustva sam znao da je to, bez obzira na veličinu, grupa ljudi koje veže nešto kao npr. porijeklo, uvijek metonim, dakle mikrokosmos koji u manjem obimu odslikava makrokosmos. Međutim kroz ovaj rad, koji se može nazvati protestom, ali je to u stvari afirmacija historije i zauzimanje za književnost, vidio sam da se ta raznolikost nas ”dijasporaca” itekako može usmjeriti pozitivno i kolektivno. Naravno, ovaj protest u Stockholmu smo ostvarili kolektivno, a istakao bih Teufiku Šabanović.

Posjećuješ li BiH? 

Mi dugo vremena nismo išli u Bosnu, nisam želio, pogotovo nakon poslijeratne posjete 2004. Svako ljeto sam išao na konferencije, bavio se manifestacijom 11. juli, itd. Supruga Merima je više puta išla sama sa djecom i stanovala u kući roditelja. Onda smo jedne godine išli zajedno i odlučili da idemo svake godine, pogoto što je to bilo doba ljetnjih ramazana, pa nam je to bio poseban užitak. Zadnjih šest-sedam godina redovno idemo u Vrbanju kod Banja Luke, svako ljeto. Renovirali smo kuću i volimo da budemo tamo, onako kao pravi Šveđani, što imaju ”kućicu za odmor”(ställepålandet). Inače ne idem, osim što sam sad ovaj period pisao za Aljazeeru Balkans u vezi manifestacije protiv dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu”, nisam radio dole ništa.

Šta su tvoji najveći uspjesi?

Ne volim o tome da govorim, ali bih rekao da je svaki milimetar bliže saburu najveći uspjeh za bilo koga, pa tako i za mene, to je nešto što se stiče trun po trun. U mog rahmetli oca Fikreta je to bilo nešto prirodno u karakteru, na čemu su mu mnogi zavidjeli, pogotovo ja. Što se tiče posla, najveća prekretnica je bila 2010, kad sam završio doktorat i istovremeno objavio roman ”Tanji od dlake” u Engleskoj.

Čime se baviš u slobodno vrijeme?

Uglavnom nemam slobodnog vremena, koje nije ispunjeno onim što sam uvijek radio, a to je pisanje, čitanje itd. Meni posao i pisanje uzima najviše vremena, ali obično slobodno vrijeme ide na porodicu, druženja sa prijateljima, ponekad neki projekat. Ranijih godina sam dosta putovao i uvijek radio ekstra ali sada više pokušavam da budem sa djecom.

Planovi za budućnost?

Odavno odugovlačim pisanje zbirke autobiografskih priča i volio bih to da uradim, ali bih najviše volio da budem dio nečeg što će biti od hajra za ljude uopšte, nešto što ostaje iza nas.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here