IN MEMORIAM: Muhamed Bošković – Embe 1938 – 2020

0
97

Muhamed Bošković – Embe, obilježio je čitav period u Sanskom Mostu, iz generacije prvih učitelja nakon Drugog svjetskog rata, jedan od najboljih direktora (u O. Š. Donji Kamengrad) na širem području, osnivač i rukovodilac Odreda izviđača i šef Odsjeka civilne zaštite pri MUP-u Sanski Most i logoraš u sanskim logorima i na Manjači, gdje je bio legenda i svima od pomoći, kao „naš major“!

Piše: Fikret TUFEK

U Zürichu (Cirih, Švicarska) u 83. godini, prestalo je da kuca srce plemenitog i poznatog Sanjanina Muhameda Boškovića, u narodu poznatog kao MB, Embe, „naš major“, „učo“ i „profesor“.

Na Facebook/Fejsbuk stranici Udruženja logoraša Sanski Most, piše: „Bivši logoraš, član našeg Udruženja Muhamed Bošković MB je u Švicarskoj umro – preselio na nadamo se, bolji svijet, svi ga poznajemo po dobru, kao dobrog i plemenitog čovjeka, da mu se Allah dž.š. smiluje i uvede u lijepi Dženet, a porodici da sabur. Amin..!“

Vijest se brzo proširila, jer Muhamed Bošković je bio na neki način oličenje grada, jako poznat i omiljen među gradskom rajom, ali i jako ugledan, jer je iz plejade prvih učitelja „kursaša“ nakon Drugog svjetskog rata. Poslije završene, čuvene sanske gimnazije, išao je na učiteljski tečaj, kasnije je vanredno završio Višu pedagošku školu, te radio kao omiljeni „učo“, da bi kao sposoban kadar dugo godina bio direktor i pomoćnik direktora Osnovne škole „Donji Kamengrad“, kasnije „Skender Kulenović“, koja je više puta bila najbolja na regionu Prosvjetno-pedagoškog zavoda Prijedor, a Bošković je primao i zvanična priznanja kao najbolji direktor, razvivši tu školu od četverorazredne u školu sa šest (1966.), a kasnije i osam razreda, izgradivši sportksu dvoranu i unaprijedivši proces obrazovanja kroz kabinetsku nastavu i brojne druge pedagoške inovacije. Mnogi su dolazili da vide i uče kako je uspješno organizirana jedna osnovna škola, desetak kilometara od Sanskog Mosta.

Muhamed Bošković potiče iz jake težačke porodice, od oca Hase i majke Zejne (rođ. Lasić), koji su izrodili šestero djece: Biba, Hare, Muhamed, Meleća, Mevla i Saja. Otac Hase se uz zemljoradnju (imao puno zemlje) bavio i kiridžijskim poslom, prevozeći svojim konjskim kolima pijesak i sve što je narodu trebalo, da bi tako školovao djecu. Čaršija je dugo pričala kada su se Hasi utopila oba konja u nabujaloj Sani, dok je vadio pijesak, spasio se na šprajcu koji je plivao Sanom. Bila su to teška vremena, kada su se na prste mogli izbrojati „đaci-težaci“, među kojima je bio Muhamed Bošković.

Pripadao je prvoj generaciji učitelja tečajaca nakon Drugog svjetskog rata, svi kažu da je bio najomiljeniji „uča“ tog vremena. Znao je da se mora usavršavati i uz rad se školovao, te završio vanredno Pedagošku akademiju. Kao takav bio je sa više mandata dugogodišnji direktor i pomoćnik direktora O.Š. „Skender Kulenović“ Donji Kamnengrad. Bošković je bio čuven po dobroj organizaciji škole u koju su mnogi dolazili da uče, jer je to bila neka vrsta „ogledne škole“ u životu i praksi.

Muhamed Bošković je uz Donji Kamengrad živio i u rodnom Sanskom Mostu, gdje je bio aktivan u mnogim udruženjima kao KUD Grmeč, ali i član i simpatizer brojnih sportskih kolektiva i udruženja. Posebno se istakao formiravši lokalni Odred izviđača čiji je bio dugogodišnji član i rukovodilac, te zahvaljujući kojem su mnogi Sanjani naučili se družiti i živiti u prirodi, a zahvaljujući izviđačima mnogi su više puta boravili na moru, posebno u Kaštel Starom, gradu prijatelju Sanskog Mosta.

Od 1986. godine Muhamed Bošković je izabran za načelnika službe Civilne zaštite pri MUP-u Sanski Most, gdje je također ostavio značajan trag dobrom organizacijom i veoma uspješnim radom, te brojnim aktivnostima u tom značajnom segmentu opštenarodne odbrane i društvene samozaštite.

Ali, ni to nije bilo dovoljno da Muhameda Boškovića zaštiti od prvih sanskih logora početkom 1992. godine, jer je bio Bošnjak i pripadnik svoga naroda, ali i pripadao naselju Muhići, koje su četnici granatirali uz Mahalu, a gotovo sve muškarce zatvorili u sanske gradske logore, da bi ih kasnije deportovali u Logor Manjača (iznad Banjaluke), gdje je bilo oko hiljadu civila iz Sanskog Mosta.

Muhamed Bošković je prilikom odlaska u sanske logore i u Logor Manjača imao 54 godine, bio je jako iskusan i poznavao društvene prilike u Jugoslaviji, mnogi su ga i zbog toga zvali „profesor“. Brojni sanski logoraši s pijetetom pričaju o Muhamedu Boškoviću Embeu, ističući njegove vrline, smirenost, hrabrost i požrtvovanje za druge logoraše, te kazujući da je jednostavno bio i ostao legenda.

Logor Manjača Muhamed Bošković je, na intervenciju međunarodnih faktora zbog zime napustio 16. novembra 1992. godine, zajedno sa 151 starijim logorašem (ostali logoraši su logor Manjača napustili 16. decembra), odakle je prebačen u Karlovac, iz kojeg je primljen u Švajcarsku u grad Zürich/Cirih, u kojem je živio sve do smrti. Svako ljeto Muhamed je dolazio i boravio nekoliko mjeseci u svom rodnom Sanskom Mostu, u kojem se družio sa svojim sugrađanima oživljavajući sjećanja na fine dane.

Fahrudin Bošković, sin Muhamedova brata Hare, i sam logoraš, kaže:

– Sve sposobne muškarce iz naselja Muhići sanski Srbi su u aprilu i maju 1992. doveli u sportsku dvoranu osnovne škole „Narodni front“, gdje smo bili 2 dana, a onda su nas u špaliru proveli do Gradske sportske dvorane, gdje smo proveli 40 dana, a tu je bio i moj amidža Muhamed. Nakon toga smo sa ostalim Sanjanima krajem maja prebačeni u zloglasni logor na Manjači kod Banjaluke. Svi znaju i o tome se stalno priča da je Muhamed Bošković u tom logoru pomogao svima jer je bio rezervni major bivše JNA i mi smo ga iz milja zvali „naš major“. Poznavao je od ranije mnoge Srbe i oni su ga na određen način respektovali, a nama Sanjanima je valjao glave“.

Dr. Edin Šarčević:

– Embea sam upoznao kao dječak, posebno kao izviđač, on je ostavio značajne tragove u obrazovanju, izviđačima i ukupnom društvenom životu Sanskog Mosta.

Emir Tabaković, novinar:

– Veliki čovjek koji je ostavio traga u svim oblastima društvenog života, živa enciklopedija i neponovljiva legenda, osoba koju su svi poštovali i volili, radovali se susreta sa njim, jako zaslužan.

Jasmin Mujačić, sadašnji direktor škole „Skender Kulenović“ Donji Kamengrad:

– Bio je  omiljen kod kolega, učenika, roditelja i mještana. Imao je izuzetne organizatorske sposobnosi i bio spona  uprave škole i uposlenika, roditelja, učenika i mještana. Posao direktora i pomoćnika direktora jako je uspješno radio. Škola „Skender Kulenović“ danas ima 150 učenika sa 24 uposlenika.

O Muhamedu Boškoviću Embeu će vam tako, sve najbolje, govoriti i svi drugi Sanjani, koji o njemu biranim riječima pišu i na stranicama društvenih mreža. Odjeknula je bolno vijest o smrti Muhameda Boškovića Embea u Sanskom Mostu, gradu na devet rijeka, kojemu je svojevrstan pečat dao svojim neumornim radom kao „učo“, direktor, izviđač, načelnik, logoraš „naš major“… O Embeu će i sanske rijeke s poštovanjem šaputati i žuborom pominjati čovjeka dobre duše, ljudinu, koji je živio da pomogne druge, logoraša koji nije poginjao glavu ni u najtežim trenucima. Neće se Sanjani više ljeti nadati dolasku Embea iz Švicarske, ali hoće ga zasigurno još dugo pominjati zbog ljudskosti i osmjeha kojim je zapljuskivao sanske ulice i obale Zdene (koja mu kroz avliju protiče), Blihe i Sane..! Sahrana, dženaza i ispraćaj Muhameda Boškovića je u srijedu, 7. oktobra u 13 sati ispred gradske Hamzibegove džamije u Sanskom Mostu.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je Savez bh. udruženja u Švedskoj – BHRF, osim ako nije navedeno drugačije.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here