In memoriam: Adem Slipac – Drug, prijatelj i divan čovjek

0
447

Adem Slipac – Drug, prijatelj i divan čovjek

(15.07.1946 – 16.03.2021)

U Los Angelesu, Kaliforniaja (SAD) je 16. marta 2021. u 75-oj godini iznenada preminuo poznati banjalučki privrednik i američki biznismen Adem Slipac. Njegov „Aroma Cafe“ sa pljeskavicom u kajmaku bila je na četvrtom mjestu u anketi LA Timesa, među 10 najboljih jela u 2005. u SAD.Ostavio je tragove ne samo kao veoma poznat privrednik, već i kao čovjek i velika ljudina.

Piše: Fikret TUFEK

Adem Slipac je rodjen 15. jula 1946. u Đuličanu kod Glamoča, siroče bez oca, majka ga je odhranila sa dvije kćerke. U mladosti je igrao fudbal u Glamoču. Školovao se u Zenici, kod sestre. U Banjaluku je došao 1970-tih, gdje je radio je u komercijali „Krajina-auta“, bio dugo godina komercijalni direktor „Centar-servisa“ u „Autoservisu“. Prvi je otvorio privatnu firmu „AS“ za promet autodijelova i auta u Banjaluci i još u četiri bh. grada, sa više zaposlenih, bile su to prve privatne firme u BiH. Bio je uspješan poduzetnik u Banjaluci, BiH i Jugoslaviji. Pomagao je brojne humanitarne akcije. Angažirao se politički pred kraj 1990. i bio u reformskim snagama Ante Markovića.

Glumac Rade Šebedžija na Facebook profilu 19. marta, oprostio se od Adema Slipca:

– Držao je mali Aroma Cafe na uglu Overlanda i Pico Bulevara, u kome smo se mi došljaci iz bivše Jugoslavije, sakupljali i družili. Jeli smo tu bosanske specijalitete koje su on i njegova Amra božanski spremali i tako živjeli našu podijeljenu stvarnost u toj dalekoj i stranoj Americi, u kojoj je iz toga začaranog kutka dolazila naša Bosna i sjećala nas nekadašnjeg vremena i naših života. Adem je bio božanstven čovjek. Jedan od najdivnijih ljudi koje sam u svome životu sreo!

Dok se avet rata nadvila i nad Banjaluku Slipcu nije bilo lako, jer su ga kao poznatu ličnost  ponizili, oduzeli mu imovinu, privodili i saslušavali..! Izbjegao je u maju 1992.  u Srbiju, pa Makedoniju, zatim Grčku, Česku i konačno u Ameriku, u Los Angeles.

O tome Adem Slipac slikovito govori baš glumcu Radi Šerbedžiji:

– Eto, Rode, 14. aprila ‘92. majka mi umrla. A onda nekako i rat krenuo u Bosni. Izgubio domovinu. Izgubio sve što sam imao…Jedne noći su pokucali na vrata. „Ko je“, pitao sam…“Otvaraj“, rekli su i upali s dugim puškama u naš stan. Bilo ih je sedam u crvenim beretkama i osmi kojega sam, čini se, znao, ali od straha se nisam mogao sjetiti mu imena ni odakle ga poznajem. On nas je i spasio, jer je nakon grubih ispitivanja i premetanja stvari po našem stanu, rekao: „Ajde, pustite čovjeka, vidite da je sve u redu…“. Sutradan sam uspio preko nekog prijatelja Srbina ubaciti Amru i djecu u avion za Beograd. Ja sam odlučio ostati još koji dan, da probam spasiti što se spasiti moglo… Nije se ništa moglo… Za dva dana, isti prijatelj me je ubacio u zadnji avion za Beograd. Iz Srbije za Đevđeliju. Tamo smo bili šezdeset dana. Igrao sam bilijara sa svojim prijateljem Tošom i čekao vizu za Grčku. U Grčkoj smo otišli u malo mjesto Stavros, blizu Soluna, gdje sam znao neke poslovne partnere. Imali su restoran. Amra i ja smo pomagali u restoranu. Ja sam čistio stolove, a Amra je prala suđe. I tako dvije godine… Jednom je u restoran ušao neki Banjalučanin. Obojica smo se pravili da ne poznajemo jedan drugoga. Poslije sam čuo da je u Banjaluci krenula priča da Adem Slipac čisti stolove u nekom malom grčkom restoranu. Valjda sam baš zbog toga odlučio predložiti gazdi restorana da se okušam na roštilju. Kontam… bolje to nego da čistim stolove. U Banjaluci sam bio sam „čuven“ roštiljdžija. Bila je moja kuća, rode moj, otvorena za svakoga. Srbi, Hrvati, Muslimani … ma svi smo se družili … uvečer tiho zapjevali sevdalinke, starogradske, dalmatinske i makedonske. E rode moj, Jugoslavija, to je ono što mi fali … Onda sam jednog dana otišo u Đevđeliju da s prijateljem Tošom odigram par partija biljara. Dobio sam crni pečat od grčkih carinika i nisam se mogao vratiti. Zatim Češka, dvije godine, Plasi kod Plzena. “Crveni Ujezd“ – azilantski logor. Ponižavajući pregledi za privremene papire. Amri i djeci sam pisao da živim u hotelu s bazenom i slične gluposti, da mi što prije dođu … jer djeca se, Rode, navikla na Grčku … naučili jezik … stekli prijatelje … Ljutili se na mene dva dana, kad su vidjeli gdje su došli, a onda oprostili. Što sam tamo radio? Igrao lopte, igrao odbojku, brao pečurke i psihički se pripremao za neko novo vrijeme. Imali smo ograničeno kretanje (25 kilometara).                                 U logoru su bili sve sami Bosanci. Znali smo govoriti: Da definicija sreće mi je sjesti pod moju trešnju. Onda Frankfurt pola godine. Pa Beč 30 dana. Viza za Ameriku. I eto Los Angeles 11 godina .!

Rade Šerbedžija (odlomci iz knjige „Green Card“ – prvi dio pripovijetke „Antiratna pjesma“):

– Eto neki dan sjedim kod prijatelja Adema Slipca, nekada jednog od poznatijih i imućnijih Banjalučana, čija je firma „AS“ uspješno prodavala automobile i rezervne dijelove, te je, osim u Banjaluci, imao još četiri prodavaonice u Bosni. Biznis je cvao, bio je pravi Gazda kako se to kod nas znalo reći. A onda rat, zbjegovi, lutanja po svijetu … Sada drži ljupki kafić „Aroma“ na Overlandu, nedaleko Pico bulevara. U tome malenom restoranu sa svega šest stolova unutra i sa tri stola ispred, uvijek je živo i puno naših ljudi. Ali bogami i Amerikanaca, jer Ademova pljeskavica s kajmakom pročula se nadaleko. Bila je na četvrtom mjestu u anketi LA Timesa, među 10 najboljih jela u 2005. godini. Ima u Adema i njegove mile i dobre žene gospođe Amre, i pita zeljanica i sirnica i meni najdražih krompiruša (ko o čemu, Ličanin o krompiru) i jagnjeće i pileće čorbe i juha od paradajza i povrća i punjene paprike, sarme, bosanskoga lonca i, naravno, banjalučkih ćevapčića, koji onako specijalno spravljeni u somunu (jer Adem je pravi meštar), bolji ukus imaju od svih baščaršijskih ćevapa, valjda zbog one silne čežnje koja, daljinama umnožena, luči neke dodatne sokove u našim usnim šupljinama i pretvara svu tu poznatu hranu u najdragocjenije poslastice. Pa tako i američki paradajz, koji , kad ga jedeš u svojoj kući ili po američkim restoranima ima onaj slamnati i hladni ukus, u Ademovoj obradi postaje jednako ukusan ko najsočniji makedonski ili opuzenski paradajz, iz kojega je mirisala zemlja, južnim suncem i toplim kišama natopljena. Na policama Ademove i Amrine „Yugobutige“, mogu se naći razni Yu-specijaliteti. Krašove napolitanke, vojvođanske ukiseljene paprike punjene kupusom, srpske kobasice, crnogorski sudžuk, makedonski ajvar i pindžur, oblatne, kompoti, čokolino, Vegeta, Bronhi bomboni – lakše se diše, neki konzervirani začini (vjerojatno iz Slovenije) i, naravno, bosanski kolači: baklave, urmašice i štrudle od jabuka i višanja. Nema tu što nema. U uglu, između tehničke robe, nalaze se CD-ovi naše muzike, od srpskih ‘novokompovanih’ i Bijelog dugmeta do najsuvremenijih hitova Severine i Olivera Dragojevića. Po, vjerojatno Amrinom izboru, najčešće se vrte pjesme Kemala Montena, čiji svijetao i tako prepoznatljiv glas odjekuje cijelim kvartom, te već dok parkiraš auto u blizini restorana, tvoje tijelo podrhtava i ubrzava hod prema toplini toga domaćinskog ognjišta čije vatre griju neka ozebla srca u ovim dalekim tuđinama. Ne bez ponosa, uvijek primijetim kako se među video-kasetama poznatih jugoslavenskih filmova, filmovi Dragana Nikolića, a bogami i moji, najkraće zadržavaju na policama …“

Znala je cijela prijeratna Banjaluka dobrog privrednika i još boljeg čovjeka Adema Slipca, koji je pomagao sve one koje je mogao, bio glavni u brojnim humanitarnim akcijama, bio sretan da drugima pomogne. Navraćao je često i u Radio-Banjaluku, družio se sa novinarom Radovanom Marčetom, zajedno smo često bili uključeni u brojne humanitarne aktivnosti. Sreli smo se u ljeto 2019. ponovo sa Ademom Slipcom ja i novinar Radovan Marčeta, u bivšoj ćevapčinici „Kod Bilog“ u Banjaluci, obnovili sjećanja, obećali mu doći u Los Angeles …! Nažalost, nismo stigli, jer vrijeme ne čeka! Neponovljiv, ljudina, čovjek kojeg je znala cijela Banjaluka. Govore o tome i objavljene smrtovnice u novinama koje izlaze u BiH, najviše je onih od prijatelja Srba, ali i Hrvata, Bošnjaka … jer, Adem nije dijelio ljude po nacionalnosti! BiH je izgubila puno bez ljudi kao što je i kakav je bio Adem Slipac.

Brojni su prilozi na Facebooku i drugim društvenim mrežama, koji prenose sjećanje na Adema Slipca. U jednom od video-isječaka STORY about KRUPSKA RAJA autor Zoran Majkić, piše: „Slikom želim da ga se još jednom sjetimo. U LA je umro moj drug, prijatelj i divan čovjek. Poznavalac i poštovalac krupske raje: Adem Slipac“. U video-isječku (2:34 min) priča je o NK „Bratstvo“ Bosanska Krupa i u kojem govori Adem Slipac koji pozdravlja trenera Neđu Amidžića i želi „Bratstvu“ da uđe u Republičku ligu, što se i dogodilo nakon susreta sa „Vrbasom“ u Banjaluci.

Na društvenim mrežama brojni su prilozi i sjećanja sa fotografijama na dobrog čovjeka i biznismena Adema Slipca, koji se vidi i na fotografijama sa veoma poznatim javnim ličnostima. Nije to ni čudno jer Slipac je bio jako omiljen ne samo u Banjaluci, već i Sarajevu, Mostaru, Beogradu, Solunu , Los Angelesu i svugdje gdje se našao. Takav je bio Adem Slipac, više je brinuo o drugima nego o sebi ..!

Svakako, najteže je obitelji AdemaSlipca: supruga Amra, kći Senita (40), sin Elvedin (38), zet Kerim, snaha Dženana, te četvero unučadi, koja su Ademu život značila. Oni će nositi u srcima dobrog čovjeka Adema i produžiti njegovo životno djelo.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here