Djeca bivših Jugoslavena reprezentativci Luksemburga

0
214

Zbog sukoba koji su zahvatili područje bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka, opasnosti, siromaštva i nesigurne budućnosti, mnogi državljani nekadašnje zajedničke države napustili su svoje domove. Sreću su potražili kako preko okeana, u Americi, Kanadi, Australiji, tako i na tlu Evrope. Iako su Austrija, Njemačka ili Švajcarska prepoznate kao one u koje se selio najveći broj dojučerašnjih komšija sa Balkana, veliki broj njih došao je i u Luksemburg.

Sreću su potražili kako preko okeana, u Americi, Kanadi, Australiji, tako i na tlu Evrope. Iako su Austrija, Njemačka ili Švajcarska prepoznate kao one u koje se selio najveći broj dojučerašnjih komšija sa Balkana, veliki broj njih došao je i u Luksemburg.

Diferdanž. Mjesto nedaleko od francusko-luksemburške granice. Namik Muratović trenira košarku u lokalnom klubu. Ima 11 godina i već je visok 1.90.

Namik je rođen u Luksemugru, ali je porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Košarku trenira godinama, ali sada sa svojim drugarima koji potiču iz regiona. Namik, Stefan i Leis zajedno već postižu odlične rezultate.

“On je šuter, on je centar, ja sam play. On ima nevjerovatno ruku šuta, Namik je dobar u centru”, objašnjava Stefan Čavor ko je ko u timu.

Visina i talenat privukli su višegodišnjeg francuskog košarkaša crnogorskog porijekla da pomogne. Ali i prijateljstvo sa sinom, vršnjakom, koji također trenira košarku. I rezultati nisu izostali.

“Odmah su sva trojica, Leis, Stefan i Namik, odmah su ušli u reprezentaciju, poslije godinu dana treniranja ušli su u reprezentaciju Luksemburga”, kaže trener ovih dječaka Predrag Čavor i ocjenjuje da dječaci imaju veliki potencijal.

Čavor je Crnu Goru napustio tako što je otišao da radi ono što najbolje zna – da igra košarku. Put ga je vodio preko Francuske, do Luksemburga, gdje je posljednjih sedam godina.

Namikov otac ipak nije bio takve sreće. On je iz rodnog Sarajeva otišao svega nekoliko dana prije prvih pucnjeva u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina.

“Put je trajao do Luksembugra pet godina. Prije Luksemburga sam živio u Njemačkoj i ovdje sam od ‘97. sve do sada”, kaže Namikov otac Mervan Muratović.

Mervan sa porodicom često posmatra trening najmlađeg od četvoro djece. Četvrtkom ne radi kao taksista, jer želi da bude uz sina, uvjeren u njegov uspjeh.

“Volio bih da ga vidim u NBA. To bih najviše volio, da ga vidim kao uspješnog košarkaša. Ali, najprije kao čovjeka… Kao Novak Đoković”, ističe Mervan.

Mervan i Predrag dio su velike zajednice bivših Jugoslovena – ne samo onih koji se tako osjećaju, već onih koji vode porijeklo iz bivše zajedničke države.

Prema zvaničnim podacima iz 2010. godine, 86 posto stranaca u Luksemburgu su iz država EU. Najviše ima Portugalaca, potom Francuza, Italijana i Belgijanaca.

Od preostalih 14 posto, skoro polovinu čini peta grupacija po veličini – građani nekadašnje Jugoslavije – čak 44,8 procenata, odnosno 6 posto ukupne populacije.

A prema podacima iz 2017, pojedinačno je najviše Crnogoraca – 9.065 osoba, a potom Srba – 6.282.

Nekadašnji Jugosloveni u Luksembugru funkcionišu zajedno. Posjećuju jedni druge za rođendane, vjerske ili državne praznike. Nalaze se i po kafanama ili restoranima. Druže se i ispomažu se.

“Ovdje u Luksemburgu ne poznajemo te granice, već se nazivamo svi Jugoslovenima”, ističe Mervan.

“Više je nacionalnosti, ali ovdje na to niko ne obraća pažnju nego se čak i više družimo i jedni drugima pomažemo”, dodaje Predrag. Nostalgični su, ali svjesni da se na prostor sa koga su potekli neće vratiti.

Kako kažu, ne vide budućnost u regionu. A i Jugoslavije odavno nema.

N1

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here