DIJETE ROĐENO ZBOG RATA (Ogolila sam se pred društvom)

0
515

Ajna je dijete rođeno zbog rata – dijete rođeno nakon što je njena majka preživjela seksualno nasilje u ratu. Od prve javno izgovorene riječi o tome, stvari se mjenjaju – i dalje, nedovoljno efikasno.

„Sjećam se, skupljali smo hrabrosti, a u tom periodu ja najviše – jer smo donijeli odluku da ja izađem sa svojom pričom. Ali ne samo ja, zajedno sa mnom tu su i moja majka, moj očuh. Sa izlaskom u javnost, naši životi su se promijenili u potpunosti. Porodica, prijatelji, komšije, poznanici, svi su saznali šta se desilo sa mojom majkom i ko sam ja ustvari. U tom trenutku, bila sam svjesna da u BiH postoje mnogi ljudi koje sam doslovno lagala o porijeklu svog biološkog oca jer nisam imala hrabrosti da kažem istinu. Da, nisam imala hrabrosti jer sam bila uplašena, a taj strah se stvarao godinama dok sam posmatrala svaki udarac društva na čast moje majke, stvarao se dok sam gledala kako je odbacuju, kako je nazivaju raznim ružnim nadimcima. Strah koji sam tad stvorila još uvijek postoji jer koliko god smo se hrabro borili, i nastaviti ćemo sa borbom, još uvijek društvo nije u potpunosti prihvatilo činjenicu da moja majka nije kriva i da ja nisam neko ko će nastaviti činiti zločin samo zato što sam iz zločina nastala. Promjene su se nekako desile – uspjeli smo osvijestiti sigurno hiljade i hiljade ljudi, kako u BiH, tako i u cijelom svijetu. Ako se osvrnemo na našu najveću želju, a to je kreiranje prvog HISTORIJSKOG zakona o djeci rođenoj zbog rata, to se još uvijek nije desilo. Nije se desilo, ne zbog nas – jer mi smo pozvali Federalno ministarstvo rada i socijalne politike i uputili svoje prijedloge za izmjenu Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata pri čemu smo zahtijevali da se u zakonu definiše pojam „djece rođene zbog rata“ kao posebno vulnerabilna grupa koja mora imati pravo na zakonsko priznavanje bez obzira da li živi sa biološkom majkom ili ne, te bez obzira da li je majka dobila status posebno kategorije civilne žrtve rata ili ne. Nažalost, još uvijek nemamo konkretan odgovor od Ministarstva. U nastavku naše borbe, imali smo priliku proputovati širom svijeta i tek onda kada smo stigli i na drugi kontinent govoreći u New Yorku u UN House povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, uslijedio je i prvi poziv iz Parlamenta BiH nakon čega smo uputili konkretan upit Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Pitali smo ih šta su dosad uradili po pitanju djece rođene zbog rata, pri čemu je njihov odgovor bio da nisu ništa i upravo ovaj podatak za nas je mogao biti razočarenje. Međutim nije. Odgovor smo čekali od 28.11.2019. do 10.09.2020. godine i upravo zbog tog odgovora mi smo odlučili još jače da se borimo. Neki predstavnici vlasti su nas nazivali „problemom novog doma“ mada ja se ne osjećam tako. Imam 27 godina i ne želim više da budem ispod tepiha kojeg sistem nemilosrdno gazi. Borimo se, i ova borba do danas je promijenila nas i naše porodice. Učinila nas je hrabrijim ljudima i ponosni smo na nas.“ – priča Ajna Jusić.

Stigma prema ženama koje su proživjele seksualno nasilje u ratu nastavak je traumatičnog iskustva, a na pitanje je išta manja danas nego prije nekoliko godina, Ajna odgovara:

„Nisam sigurna. Mislim da je stigma ista i da će ostati sve dok je naše društvo okovano lancima patrijarhalne opresije. Činjenica da su sistem i vladajuće strukture ostavili hiljade žena preživjelih ratno silovanje same da se bore sa svojom traumom i posljedicama rata, upravo to govori puno o borbi ove države protiv stigme. Društvo zatočeno u patrijarhalnim normama stvorila je nažalost mitove o ženama preživjelim i to mitove poput tvrdnje da je žena izazvala silovanje, da je svojevoljno pristala, da žene lažu da su silovana i na kraju najgori, mit sramote zbog  kojeg društvo smatra da se žena preživjela treba sramiti preživljenog, dok počinitelji ostaju netaknuti i zakonom nekažnjeni. Danas, ja sam svjesna da je moja majka Sabina možda doživjela određenu dozu poštovanja i da je osjetila osjećaj dostojanstva, ali to se desilo samo zato što je hrabra do neba i što je mene hrabrom učinila. Moja majka davno je progovorila, ali i ja od kako pričam naglašavam činjenicu da ne postoji žena koja želi preživjeti silovanje, ali isto tako progovorila je jer kako ona kaže „ova stigma ponekad boli više od samog čina silovanja.“ Ne smijemo zaboraviti da u ovoj državi živi još hiljade žena preživjelih i da sve one, bez obzira na etničku pripadnost moraju imati ista prava i istu količinu poštovanju od strane društva. Mi, djeca naših majki ćemo se boriti za onaj dan kad će one podignute glave koračati ulicama ove države i nadamo se da ćemo uspjeti u tome, ali nadamo se i da će što veći broj žena preživjelih osjetiti tu sreću jer nažalost iz dana u dan žene preživjele umiru sa neispunjenom željom o poštovanju i dostojanstvu.“

Ajna se kroz svoj posao i život danas, osim borbe za prava djece rođene zbog rata, bori i za prava žena. O tome jesu li žene i danas na drugačiji način meta destruktivnih politika, govori:

„Izuzetno rušilački patrijarhalno tradicionalni sistem postojao je i prije rata, tokom rata i poslije rata. Taj razarajući sistem definisao je žene kao reproduktivne mašine koje u slobodno vrijeme obavljaju društveno nametnute higijeničarske poslove i sve to potpuno besplatno 24/7. Kada je rat počeo, žene su patrijarhalno opresivnom metodom targetirane kao teritorije preko kojih će se taj isti rat pobijediti i zato nažalost moja majka sa svoje nepune 22 godine je… (..), zato ipak danas ja postojim, zato upravo sad dajem odgovore na ovaj intervju. Kad je rat završio, žene su postale alati za dokazivanje koliko daleko neravnopravnost može ići. Nažalost, u našem društvu žene još uvijek, bez obzira na „pravo na ljudska prava“ ipak ne uživaju slobodu mišljenja, slobodu neovinosti, slobodu kakvu muškarci imaju. Žene su ostale mete nasilja, ali onog u mirnom dobu i baš za to nasilje imamo podatak koji kaže da na svakih 15 do 20 slučajeva nasilja nad ženama desi se da samo jedan bude prijavljen. Zamislite da svaka od nas progovori o nasilju koje preživljava, zamislite da svaka od nas kaže „NE“ patrijarhatu. Zamislite da svaka žena u BiH kaže „ja to mogu, ja to želim i ja ću to uraditi“. Samo zamislite da sve progovorimo o našim potrebama, našim pravima. Sigurna sam, bila bi to najljepša pjesma o nama, za nas i za sve koje će doći poslije nas. Moja mama je progovorila, ja sam progovorila i nas dvije danas imamo svoju pjesmu koju želimo da čujete, a zove se „Niste same“ – jer fakat niste. „

Bez obzira na njeno iskustvo, kroz sve što radi propagira ideju mira. To se često čini kao posebna borba – oprost. Je li mir u našem društvu izgledan i kako ljudi reaguju na takav odnos?

„Vaši, naši, moji, tvoji toliko su česti pojmovi u govoru našeg društva da ponekad pomislim da je mir daleko. Ali, otvoreno sad tvrdim suprotno, mir ovdje u nama postoji, većinski dio stanovništva BiH osjeća taj mir, želi živjeti mir. Zadnje dvije godine upoznala sam stotine ljudi različitih etničkih grupa širom BiH i osjetila sam strah. Taj strah se odnosi na ponavljanje rata, na glad, na bježanje kroz šume, na prosipanje nevine dječije krvi jer svi smo mi nečija djeca. Nažalost, vladajuće političke partije zagovaraju nemir i često uzrokuju retraumatizaciju društva i to im jako dobro ide. Ide im dobro zato što im nikad nije bilo u cilju da se ljudi prestanu plašiti jer i sami su svjesni da kad strah nestane, revolucija i mir dolaze. Moja borba za mir bazirana je na želji da nikad niko više ne osjeti bol koju smo osjetile mama i ja, i očuh zajedno sa nama. Ogolila sam se pred društvom, pokazala svoju bol pa skoro onako u „punom sjaju“ ali nisam to uradila da bih se olakšala, nego da bih pokazala da svaka bol zaista boli i da bol neće nestati ako mrzimo, da bol neće nestati ako joj „dodijelimo“ pripadnost etničkim grupama, da naša bol neće nestati onda kad ne poštujemo tuđu bol.. Mir je stanje u kojem svako od nas njeguje svoju bol onako kako osjeća da treba. Mir je stanje u kojem ne veličamo svoju bol, a tuđu umanjujemo. Mir je stanje u kojem se borimo da buduće generacije ne osjete bol kakvu mi jesmo. Mir je stanje koje treba društvu Bosne i Hercegovine i ja zaista mislim da će taj mir doći, ali onda kad skupimo dovoljno snage i hrabrosti da se suočimo sa svojim strahovima. Bojite se ponovnog rata i nove boli – ali ne zaboravite da onda kad većina želi mir, rat gubi bitku. Ljudi, budite pobjednici jer vi to fakat poslije svega zaslužujete.“

Na kraju, Ajna, ne gubeći energiju ponavlja kako je najvažnije da se prizna postojanje djece rođene zbog rata – kao prvi korak koji će olakšati unaprijeđenje statusa i jednostavno, postizanje duševnog mira ove djece i njihovih majki.

Ženske priče implementira MAP uz podršku projekta BOLD.

buka

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here