A šta ako pocrnim u Makarskoj?

0
62

Piše: Vildana Selimbegović / Oslobođenje

Samo na prvi pogled priča o nigerijskim studentima koji su – ni krivi ni dužni – završili u našoj zemlji i izvještaj njemačkog eksperta o stanju u pravosuđu Bosne i Hercegovine, nemaju zajednički imenitelj. Zapravo je riječ o dva događaja koji argumentiraju (ne)raspoloženje Evropske unije prema Bosni i Hercegovini i svjedoče – koliko god se posljednjih dana svi, pa i specijalni izvjestitelj EU za Balkan Tonino Picula u ovom broju Oslobođenja, iz petnih žila trudili da kažu da je drugačije – kako je žuti karton koji je francuski predsjednik Emmanuel Macron pokazao Sjevernoj Makedoniji i Albaniji, za Bosnu i Hercegovinu drečeće crvene boje. Evropa je, možda, preopterećena svojim problemima, možda je Picula i u pravu kada objašnjava da je Macronov motiv zapravo popravljanje vlastite pozicije na unutarpolitičkoj sceni Francuske, možda je i kompletan Evropski parlament preumoran od balkanskih nesuglasica, možda je zaista vlast u BiH najposvađanija na kontinentu, ali jasno je k’o dan da je evropska politika prema BiH ogoljena i da nam je namijenjeno dugotrajno tavorenje u epicentru crne rupe na koju je evropski osuđen cijeli Balkan, naprosto zato što današnjoj Evropi treba poligon na kome će se svađati i miriti – politički korektan izraz je nadmudrivati – kako sa SAD-om tako i sa Rusijom. Koliko je to opasno, drugi je dio priče koji valjda evropske populiste i ne zanima jer se nadaju da problem neće eskalirati u njihovom mandatu. A problem eskalira i već poprima ozbiljne razmjere.

Slučaj dvojice nigerijskih studenata koji su 12. novembra doputovali u Pulu kako bi učestvovali na Svjetskom međusveučilišnom prvenstvu, a nakon završetka takmičenja 17. novembra doputovali u Zagreb, gdje ih je zaustavila i privela policija koja ih je potom odvezla u šumu u blizini Velike Kladuše i pod prijetnjom oružjem protjerala na teritoriju Bosne i Hercegovine, poučan je iz nekoliko razloga. Prvi se, naravno, tiče države Hrvatske i njezine ksenofobije, da ne kažem rasizma: hrvatskoj policiji je bila dovoljna boja kože nigerijskih studenata da ih uprkos urednim vizama (koje čak ni nadležne službe Hrvatske nisu ni pokušale demantirati) privede u policijsku stanicu, a potom da za njih osmisli deportaciju i to ne u njihovu domovinu, već u našu, što zorno svjedoči da Hrvatska – članica EU – ima mandat da sve one za koje odoka procijeni da eventualno žele ostati u EU ekspresno i nelegalno transportuje u BiH! To čak i ne spore hrvatski zvaničnici koji se svojoj javnosti pravdaju nebuloznim primjerima “Indijaca koji su tražili slovensku vizu”, upadajući u vlastitu zamku, ne samo zato što su protjerani imali uredne hrvatske vize, pa čak i karte za Istanbul, već zato što i svojim opravdavajućim tlapnjama demonstriraju svoje predrasude o boji kože. Slušajući agresivna saopćenja i objašnjenja hrvatskih zvaničnika, moja drugarica je naglas priupitala: Znači li ovo da ću ja, ako pocrnim u Makarskoj, biti ekspresno deportirana kući? Toplo sam joj preporučila da odgovor potraži u Bruxellesu, možda konačno čujemo i evropski odjek hrvatskih poteza, jer niko – ama baš niko od evropskih zvaničnika – nije našao za shodno da se zabrine za stanje ljudskih prava u članici EU koja vizualno selektira potencijalne sumnjivce i prije nego oni i pomisle da požele živjeti u EU pod prijetnjom smrću potjera ih u bosanske šume.

Evropska komesarka za ljudska prava Dunja Mijatović je boravila u našoj i svojoj zemlji i s punim pravom naružila domaće vlasti zbog nehumanih uvjeta u kojima su smješteni migranti. No, opet se ispostavilo da je Evropa spremna da pomogne samo ako kampovi za migrante budu dovoljno udaljeni od granica EU, pri čemu je i dalje Evropa gluha i nijema na podatak da cijeli jedan entitet neće ni da čuje za migrante, a i sve više kantona – poučeni evropskim odnosom spram problema migracija – odbija nastojanja državnih vlasti naše zemlje da pokaže sućut spram djece i njihovih migrantskih porodica. Evropski emisari u BiH su skupa s američkim ambasadorom u Sarajevu iskamčili ustupak za Milorada Dodika: BiH je dobila mandatara Vijeća ministara Zorana Tegeltiju (SNSD), a kada dobije i ministre, u sjedište NATO-a će otputovati Plan reformi BiH, drugo ime za ANP. Dio tih neophodnih reformi jesu i one u pravosuđu, o kojima je prošle sedmice referirao Evropljanima, a i nama domaćima njemački ekspert Reinhard Priebe. Nema niti jedne pozitivne rečenice o pravosuđu BiH u tom izvještaju, no sam podatak da je i Milan Tegeltija očekivao gori, dovoljno govori o nespremnosti Evrope da odlučnim prijedlogom mjera ekspresno krene u akciju saniranja stanja koje je – između ostalog – proizvod i evropskih zahvata na domaćem pravosudnom nebu. Bolji poznavatelji samog Priebea upoređivali su njegove izvještaje o BiH, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji i zaključili da je ovaj naš najuopćeniji, pa iako je i sam Priebe u više navrata govorio kako se neće baviti pojedinačnim slučajevima, ispostavilo se da je i u uopćavanju bio dovoljno evropski birokratiziran da je bjelodano jasno kako se Evropi nimalo ne žuri da u BiH požuri reforme, makar onu ključnu – vladavinu zakona – koja bi morala imati domino-efekte na opće stanje u zemlji i društvu. Priebe VSTV-u najviše zamjera politički utjecaj, koji se onda spušta na niže nivoe i potpuno blokira borbu protiv kriminala i korupcije. Što je sve tačno, no nije nimalo novo, baš kao ni evropska zabrinutost za BiH.

Korak naprijed je nesumnjivo MAP i ako se sarajevska kvinta izborila da SNSD ispod ruskog radara otkoči Bosnu i Hercegovinu, i za nas i za Evropu ima nade. No, ne treba se zanositi, dug je to put i najviše će zavisiti od domaćih vlasti. Koje su i do sada Evropu i preferirale najviše zbog toga što se sa sve jačim evropskim desničarima lako identificiraju, a i zato što evropske vrijednosti sve češće podsjećaju na ove naše balkanske.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here