nedjelja, 01 Oktobar 2017 10:53

Mene sve rane moga roda bole... Featured

Oduzeti Mostarcima "Eminu" i Aleksu Šantića bilo bi isto kao oduzeti im Neretvu, Stari most ili Tepu. Moram priznati da nikada nisam srela ljude iz naših krajeva, u našem današnjem planetarnom egzilu, sa toliko lokalpatriotizma kao sto su to Mostarci i Hercegovci općenito!

Možda su im jedino konkurencija Banjalučani sa svojim Vrbasom,Šehitlucima ili Gospodskom ulicom! Čak je i njihov engleski jezik, kao prvi jezik sporazumijevanja po dolasku u Švedsku, bio "pjevan" na mostarski način, što mi je tada bilo čudno, ali kasnije i objašnjivo!

Moja rahmetli svekrva, Salkovićka iz Trebinja, je gajbama dobavljala voće sa svoje zemlje iz Lastve i govorila:" Vrijedi se uzahmetiti,Saida, jer nema slađeg i ljepđeg grozđa, smokava i šljiva, nego što su ove hercegovačke!", iako su se Sarajevo i sarajevske pijace u to vrijeme "prolamale" od prekrasnog voća iz same okoline, bogate Slavonije, oraha iz Goražda, grozđa čak iz Negotinske krajine.

No, ovo je samo uvod u nešto sto intrigira moj duh već duže vremena, a što je, možda, i odlika moje već seriozne dobi! Ne znam!

Kako je zlo na našim prostorima moglo uzeti tako duboke korijene da se ne sjećamo, da nam je uskraćeno, čak zabranjeno da se sjećamo, da nam udaraju nacionalne žigove kao zaklanoj stoci spremnoj za mesnice, da nam je zabranjeno da vidimo dalje od nosa, da "svako pase na svojoj livadi", da okorjeli primitivizam caruje na svakoj strani, da mnogi nosioci važnih nam državnih funkcija, po mom sudu, ne bi mogli biti ni sekretari ili pisari u Mjesnoj zajednici ili činovnici bilo kojeg pogrebnog društva u današnjim državama u kojima sam ja odrastala i školovala se!

Da, mene to boli, "mene sve rane moga roda bole, i moja duša pati i grca!", pisao je nekoć Aleksa Šantić, Srbin iz Mostara, i slao svoju pjesničku poruku generacijama koje stižu, kako Srbima, Hrvatima i Muslimanima (tada nije bilo opredjeljenja Bošnjaci). a kome se i danas pravi Mostarci oduzuju na dostojanstven način!

Ali, danas, drugi Srbin, veći Srbin od Srbina, negira da postoji bosanski jezik, tvrdeći da je to "bošnjački jezik"  i udarajući nacionalističke "muhure" na svjedočanstva učenika (svjedodžbe).

Da je vlasnik hacijende iz Laktaša i aktuelni predsjednik  drugog entiteta u dejtonski podijeljenoj državi, malo obrazovaniji, znao bi da je najljepšu odu bosanskom jeziku napisala Isidora Sekulić, Srpkinja, prva žena u Srpskoj akademiji nauka, još davne 1936. godine, čija djela "Pisma iz Norveške" i "Kronika palanačkog groblja" već decenijama postoje u mojoj kućnoj biblioteci u Sarajevu!

Tekst o bosanskom jeziku Isidore Sekulić objavio je vec poodavno bosanski portal "Miruh Bosne" iz Švicarske, a ja ga posvećujem čitaocima našeg portala, uz duboki bosansko-hercegovački uzdah Šanticevske poezije: "Mene sve rane moga roda bole..."

 

                                                                                                                                   SAIDA BAHTIJAREVIĆ-BEKIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Isidora Sekulić, istaknuta srbijanska intelektualka i književnica svojevremeno je pisala i o bosanskom jeziku. Tako je 1936. godine u tekstu naslovljenom ‘O jeziku Bosne na osnovi starih i mladih tekstova‘ zapisala i sljedeće:

-Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz „bosanski jezik”.

Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao.

Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.

Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.

Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.

Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, slasnog već u dječacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna izbacila neku svoju sugestiju i oblik, to se samo ograničeno dalo primijeniti na život uopšte, ostajalo je osobenost bosanska. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamareno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, Bosanac se bacao u ekscese u kakve je umio i mogao, naravno ponajprije u čulne.

Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cijela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narječja, i to ‘jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena’. Slično je tajanstven u svojoj moći i nekvarljivosti jezik Bosne.
.. Niko od tog šarenog stanovništva Bosne nije mogao da jezik Bosne iznevjeri, drukčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači.

-Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.

U bosanskom jeziku najmanje udjela ima škola. Vitoperi stil nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osjećaja u nekoliko planova odjedared.

U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad toga, nešto što je ezoterički jezik, iako potpuno bez tehničke frazeologije.

Bosanac ne vadi jezik iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osjećaja. On po pravilu govori odmjereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku riječ, jer i oko njega mjere, cijene, i srču riječi.
U Bosni je kroz stoljeća svako lično zadovoljenje bilo tuđ pojam, ali jezik je Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćejf, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenata. On ga zato govori u više planova, s mnogo karaktera. S jedne strane opšteljudsko, onako kako ga hoće čula, s druge strane ono što interesuje intelekt, kritiku jednog teško napaćenog života u kojem je čovjek jedva ostao čovjekom.

Kad Bosanac kaže da je ‘hljeb zelen od godine poplavne’ , onda je u tom izrazu zbir mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su ‘ljudi ganjani do iskapi’. Ili, u čisto opisnom stilu, da ‘vatra ćumuri’, da ‘svirač usjecka gudalom’, da je neko ‘frljacnuo opanak’, jer je obuća ta bila još samo dronjak. Ili, u šaljivom stilu, da je ‘cura iglom prozor zakovala’ ispred momka.

-Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.

-A jezik Bosne, je li i on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu za što treba, može da ubaci u svoj rječnik još jedan rječnik, turski, i dobije nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćejf, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom kao da Turaka nikad nije bilo, umije Bosanac razgovarati sa zemljom i nebom, sa naukom koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje…

-Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovara sa planinom Romanijom, i kad nađe da ‘Romanija razgovara nema’, nastavi razgovarati sa svojim razgovorom.

-U Bosni još ima stare vulkanske magme, još Bosna svoje tri, četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žile i bogumilstvom, i posljednjim kraljevima, i Turcima, i Austrijom. Otuda i u jeziku njenu rječnici vjekova! i iskustva i znanja koja poražavaju; otuda izrazi pred kojima čula stoje kao glupaci jer ne znaju šta čuvstvuju: ‘Def zapršti kao da se sasipa’: ‘Voda Drine se na suncu ukuhala’.
Otuda jedan isti motiv umjetnički nije jedan isti nikad.

ISIDORA SEKULIĆ

Read 280 times Last modified on utorak, 03 Oktobar 2017 18:50
More in this category: « Ko bajagi donijela me roda

STATISTIKA POSJETA

Broj pregleda članaka
292949

TRENUTNO ONLINE

Ko je na portalu: 209 gostiju i nema prijavljenih članova

BHRF

 

Kontakt

Savez BiH udruženja u Švedskoj

Adresa: Box 2293, 600 02 Norrköping, Sverige
Telefon: +46(0)11 166622 ili +46(0)11 166933

Naše prostorije možete posjetiti na adresi Slottsgatan 134, 60222 Norrköping svakim radnim danom od 10-17 ili nam možete poslati poruku putem naše forme za kontakt.

Socijalni mediji